Izdavačko-književni projekt SALOMA (SALOMÉ) osmišljen je kao inovativni, interdisciplinarni umjetnički i prevoditeljski koncept Modernist nakladništva i Književnog salona Korzo temeljen na biblijskom liku/motivu Salome (s kojim se gotovo paralelno spisateljski bave Oscar Wilde i Miroslav Krleža). Naime, do ove knjige (drama) SALOMÉ Irca Oscara Wildea nema hrvatski prijevod (ovdje je i u engleskoj i francuskoj verziji), kao što ni (drama) SALOMA najvećeg hrvatskog pisca, Varaždinca, Miroslava Krleže nema engleski/francuski prijevod – time ova zajednička publikacija (s izvornicima odnosno prijevodima na hrvatski, engleski i francuski jezik) predstavlja neusporediv umjetnički i kulturološki čin. U nastavku je izvadak iz opširnog eseja u knjizi: " ... Biblijski dekor "Salomé"/"Salome" najpogodniji je obrazac za analizu in extremis delikatnog položaja ljudske vrste danas. Posebno iz pera dva velikana europske i svjetske književnosti, Irca Oscara Wildea i Hrvata Miroslava Krleže, koji inspirativnim te prevratničkim djelima zasluženo zaposjedaju vrh spisateljskog Olimpa. Značajni tekstovi imaju svagda dvostruku suvremenost – vlastitog vremena i doba u kojem su iznova interpretirani ili derivirani. Raritet Wilde/Krleža biblijske reprodukcije i dirka za dekriptiranje nije samo u rezurekciji Salome i sv. Ivana Krstitelja, već i u tome zašto su obojica (Wilde i Krleža) u njima (Salomi i Ivanu Krstitelju) prizvani i personalno upleteni, metamorfozno i permutacijski u isti dramski tekst ("Salomé"/"Saloma") autobiografski ekstradirani. "Salomé"/"Saloma" je u tolikoj sinkroniji s njihovim životopisom da inficirajuće zrači i nadovezuje svaki njihov javni, privatni ili intimni ustroj. Vremenski djeluje i unazad i unaprijed, obasjava, zatamnjuje, slavi ili profanira, a često i slavi i profanira u isti tren. Neupitno, ono što je Wildea/Krležu javnim umjetničkim (i političkim) intelektualističkim angažmanom stubokom odredilo ima svoj okvir u duhovnim i estetskim afilijacijama njihove "Salome", gdje se predikamenti te biblijske Incunabulum čitije evidentno rasprostiru životima Irca i Hrvata. Dakako, osobne im okolnosti uvjetovale i razlike njihovih interpretacija. Wildeova Salomé dekapitacijom pogubljuje Ivana Krstitelja jer on duhovnom čistoćom potvrđuje karizmatičnost svetog čovjeka odbivši nasladu, materijalnu konzumaciju kao temelj bitka. Krležina Saloma dekapitacijom pogubljuje Ivana Krstitelja jer ovaj niskošću pogleda na svijet život demonstrira degutantnom porugom bilo kakvom idealizmu i duhovnom stremljenju. Već same te dramske premise (stavljene u istu knjigu jedna do druge) jamče da autori uspješno ekvilibriraju mogućnostima en vogue trilerizacije biblijskog formata. Oscar Wilde i Miroslav Krleža isukali su pero prema svijetu u moralnom padu, ali, ne štedeći se, i prema vlastitom moralnom glibu – što je unikatni umjetnički akt. Wilde spisateljski započinje rad na "Salomé" 1891. godine. Lipnja 1892. godine u londonskom Palace Theatreu počinju probe za kazališnu premijeru (veličanstvena Sarah Bernhardt prihvatila je utjeloviti Salomu). Međutim, kroz kraljevskog nadležnika za dramsku umjetnost Edwarda Pigotta suspendirana je mogućnost igranja okoristivši zakonski naputak da nije svrsishodno prikazivati biblijske likove kazališnim predstavama. Wilde napušta mogućnost engleske teatralizacije "Salomé" u korist književnog publiciranja francuske i engleske verzije teksta. Francuska inačica knjige izlazi 1893. godine, uskoro se tiska i englesko izdanje s, uvjetno rečeno, prijevodom lorda Alfreda Douglasa Bosiea. Analizirajući danas kompletan Wildeov opus, čini se, on u svakom svojem djelu spisateljski iznova te isponova kontemplirano parafrazira zaplet "Salomé", zaključno s "De Profundis". S druge strane, Krleža cijeli stvarateljski život - od 1913. do 1967. - piše, mijenja, nadopunjuje "Salomu"; sve Krležine životne oprečnosti kao u trezoru "Salomom" su pohranjene. Čas je za izravnu jukstapoziciju dva djela, dvije drame, kako naspram autora, tako i glede vremena, razdoblja izlaska i doba našega. Publiciranjem dviju drama zajedno (i to na tri jezika: hrvatski, engleski, francuski) namjera je do konačnih ekstenzija predstaviti odnose između dva teksta. I to ne samo s aspekta filoloških paralela obzirom na isti okvir (legenda o Salomi te dekapitacija Ivana Krstitelja), nego i transformacije istovjetnog strukturalnog modela glede zeitgeista. S tim u vezi, evaluacija drama podijeljena je na ta dva diskursa. Jer autori su posve vidljivo marili narativnu uvjerljivost suptilno izolirati od žanrovskih, manirističkih determiniranosti (novozavjetni sastavak) kako bi vlastitim i duhom svojega vremena poopćili imaginarij – pričom koja očito nudila ambijentaciju i prizorni razvoj te stilizacijski kontinuitet za uspješno pripovjedno integriranje tumačenja osobne aure i aure generacije. Needless to say, Generacija! Štoviše, Salomom i Ivanom Krstiteljem svakako se stvara jaka katalizacijska struja sposobna vitalno ponijeti tradicijski (integrativno) ukotvljen zaplet do odgovarajućeg doživljajnog dobitka koji je u sugestibilnoj komunikaciji sa svim kontroverzama 21. stoljeća. Mnogošto ide u prilog favoriziranju tih drama permanentno održivim i svježim tekstom, ali prije svega osigurač pažnji jesu Wilde i Krleža kao pisci s pedigreom. Ovdje, kao i u ostalim svojim djelima, imaju čvrstu tezu o fenomenu kojim se bave, tečno izlažu kumulativne značajke fabule, poletno cementirajući nagovorni pravac priče kojoj ekonomično služi sva argumentacijska ekscentričnost odnosa Salome i Ivana Krstitelja. Neupitno, ono što tekst čini još privlačnijim jest da argumentaciju ogledaju preko demonstrativnih anegdota iz vlastitog životnog iskustva. Emisari spisateljske perfekcije, jezičnom magijom nadilaze i proširuju inicijalni model i pred čitateljem (i teatarskim gledateljem) otvaraju se nove psihološke i sociološke (te duhovne) dimenzije društva, pronalaze se nove arterije i u nedokučivim labirintima njihovih osebujnih karaktera. Riječju, osvjetljavaju suštinu vlastitih i društvenih metamorfoza. Uprizorili su privatnost, intimu ali i dvoličje društvene javnosti, u svijetu gdje nema prostora za milosrđe, jer finale se (doslovno!) svodi na glavosjek. Wilde/Krleža biblijskom ishodišnom kandilom daju lekciju iz povijesti koja ne pulsira pojednostavljenošću vjerskih repetitorija. Iako su rođeni u 19. stoljeću (1854./1893.), njihove preokupacije velikim idejama i pokušajima traženja reda u kaosu postojanja okidač su inspiraciji koja se potom raširila na golemi historijski teren, lavinu kulture, politike, psihologije. To je karambol novih teza, uvida, razvoja događaja konvertiranih u ovaj vremenski stadij — 3. milenij. Žarište Salome i Ivana Krstitelja i dalje je tu samo je puzzle drugog diskursa. Salomina entertainment libidizacija svakodnevice bez ikakvih moralnih inhibicija i aktivisti inflatorno skloni prvom prilikom trampiti revolucionarni put za gramzivu sebičnu lukrativnu fluidnost, dok apokaliptični tajfun svima letalno zuji chop-chop! otpuhati i potopiti glave — zar to nije razlog ovom eklektičnom distopijskom oceanu u kojem se 21. stoljeće zagrcnulo batrga poput nejači bez Kindersicherheitslaufa? I zato je potreban apostat jedinstvene autonomne zone razmišljanja i poimanja unutar velike mašine. Srčan koji ne mari za caklinu mainstreama, pojedinac odlučan uprti ljudsko podalje trošnosti baterije dehumaniziranog matriksa, onaj koji će irelevantnu jedinku materijalnog sustava bez duše preobraziti u autentično. Čovjeka. S mislećom glavom na ramenima. S vratom u stanju othrvati se bilo kojoj torturi slijeva ili zdesna, od bilo kuda! "Salomé"/"Saloma" Oscara Wildea i Miroslava Krleže formidabilan je literarni testament dva velikana europske i svjetske književnosti..." (Robertino Bartolec)

Janko Polić Kamov (Sušak danas dio Rijeke, 17. studenoga 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910., bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar. Jednim je od najvećih hrvatskih književnika. Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Djelo mu je anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta ...
Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki (The Beard, In The Country, Woman, The Disaster, The Suit, The Earthquake, The Bedbug, ‘A Confession’, ‘Ecce homo!’, Grief Freedom, Bitanga). U pjesničkom diskurzu Psovka (napisana 1905. godine),zbirci pjesama objavljenoj 1907. godine,progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo (The Prelude, Song of Songs, Job, Moses, Song to the Sun, Intermezzo, Day of the Dead, Icy Debuachery, Finale, Aphorisms - from Lacerba, Poe - article about Edgar Allan Poe Beneath the Aeroplane - article).

... Kamov’s work, the dramas, poems, farces, novellas are seen as a precursor of European modernism, existentialism, avant-garde, absurdism and surrealism, at a time when these genres were only just emerging globally. He was an original pavement writer, despising bourgeois hypocrisy, injustice, ridiculing the social norms and niceties of the day. His work also deals with the darker side of the human psyche, madness, violence, sexual excess, alcohol, religious duality, the class system, poverty and the overall human condition. Kamov's prose, spiritually conflicted stream of consciousness, is considered by many to be one of Croatian literature’s best writings. Also, stands as an independent, rebellious personality, his writing anticipates later literary events that will take place in Europe. His work is an anticipation of the achievements of Lawrence, Joyce or Proust... 

(Iz recenzije knjige) Stjepan Cerovečki (r. 1950. g., Radoboj, općina Krapina) poeziju je počeo pisati u svojoj petnaestoj godini. Nije nevažno naglasiti da je u mladosti bio suvremenik pisaca tzv. kasne moderne (1952. - l969.). To razdoblje preferira ljepotu i stilski sklad a književnost je oslobođena politike. Stoga pjesme iz ove zbirke, vremenski nazovimo ih “rani radovi”, glede izraza, pjesničke tematike i problematike u zoni su njemu starijih, znamenitih književnih suvremenika. Zato iz tog razdoblja nalazimo sonet (svih vrsta) i rimovani stih. Teme su: 'pejsaž', smrt, ljubav… uklopljeni u kratke forme. Pjesničke slike su “audiovizualne”... Hrvatsko proljeće, kojeg je kao student prava u Zagrebu bio aktivni učesnik, povlači za sobom i pitanje novog kulturnog i jezičnog identiteta. Vraća se simbolizam, već među prvim pjesmama. (Pjesma “Avet”, koja proriče pad komunizma, gdje je avet simbolično tadašnji društveni poredak, a grobovi su očekivani ratovi). Avangardne revolucionarne teme - prateći vremenski ovu zbirku pjesama - prelaze u nostalgiju. (Primjerice pjesme: “Sprevod”, “Čovjek” i dr.). Utjecaj preko svojih djela očito su imali pisci mlađe generacije rečenog razdoblja, iako od njega životno stariji. Naročito Ivan Slamnig, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Luko Paljetak…, čiju poeziju posebno cijeni. Što se pak tiče trenda “suvremene književnosti”, nije pobornik gore rečenog pravca, odnosno velikog broja stilova i oblika. Trendove suvremene književnosti pratio je, očito, u mjeri da bi ostao u duhu dotičnog vremena, recentne epohe (zato i poseže za neologizmima, u nekim dijelovima zbirke okorištava 'licentia poetica' svjetonazor te obilno kolokvijalni govor). Glede epskog konteksta zbirke, duge su forme definitivno žanrovski u tradiciji takvog spisateljstva: “Iz uzničkog dnevnika”. Dao je svoje viđenje Domovinskog rata. Naime, Stjepan Cerovečki je dragovoljac Domovinskog rata, pa taj autorski dio rukopisa intrigira i navodi na razmišljanje - posve izvjesno, svjedočenja su realna i istinita. Kod pjesama kajkavskog dijalekta, na govorima zagorskog narječja, vidljivo je da nije fokus posebno ni za formu ili stih, niti za stil. Očigledno, namjerio je (kako sam tvrdi) sačuvati, što se još od toga može sačuvati, kako od jezika tako i običaja... ...

Kroz stručnu i znanstveno iznimno potkrijepljenu mrežu poveznica Miroslav Klemm nastavlja seriju knjiga o arhitektonskim značajkama sjeverozapadne Hrvatske recentnim izdanjem “Baština – tu pokraj nas”. Evidentno, proučavanje odnosno jačanje osjećaja i osviještenosti za sve aspekte gradogradnje, dinamiku prostornih evolucija s polja artizma/dizajna kao i s polja sociologije/svjetonazora, simbiotički je résumé i suština ove već prilično obimne edicije. Dakako, pristupačnošću rafiniran stil i rijetka sposobnost da se kratkim, jezgrovitim i komunikativnim pasusima (uz fotografije) sverazumljivim opisima ispiše i približi najdublje te najsloženije fenomene graditeljske ostavštine Varaždina – krasi novu publikaciju kao i pet prethodnih (“Izgubljeni grad” 2010., “Nepoznato cvijeće Varaždina” 2011., “Stoljeća oko nas” 2013., “Varaždinski zvjerinjak” 2015., “Nepoznata lica Varaždina” 2018.). Uz jednu krucijalnu distinkciju. Dok dosadašnji niz pri čitanju (i gledanju!) upućuje na “skrivene” arhitektonske emerzije urbane panorame Varaždina, strogog centra grada te izvornog povijesnog estetskog kanona, “Baština” odmakom analitički ponire u seosku/ruralnu/zavičajnu riznicu Varaždinske županije kao nešto specifično o čemu se nedovoljno zna i(li) nedostatno brine. Dapače, u okvirima sveukupne kulturne baštine, konsenzus je, tradicijsko graditeljstvo predstavlja važan dio – koliko zbog svoje jedinstvenosti i neponovljivosti, toliko i kao svjedočanstvo opstanka u vremenu i prostoru. Međutim, i pored činjenice da su upravo tradicijski oblikovani prostori nekad predstavljali najveći dio naseljenog prostora Varaždinske županije uopće, autohtona arhitektura je prečesto u ime “suvremenosti” podcijenjena i izložena nepromišljenom kopnjenju/degradaciji. I zbilja, do ove knjige Miroslava Klemma o toj temi (ovdje) još nitko nije progovorio na način da kontekstualizira i locira gradbeni opus. Temeljito informiran i izvrsno upućen u materiju o kojoj piše, a ujedno eruditski educiran specifičnom autorskom interpretacijom napraviti navode i detalje podložnima najširoj čitateljskoj publici – šesta knjiga Miroslava Klemma u arhitektonskoj kolekciji obiluje pokazateljima s etnonima u kojima sam boravi i foto-bilježi. To osobno (nekabinetsko) sučeljavanje čini knjigu gotovo pa kapitalnim istraživačkim djelom, relevantnim okvirom za svako buduće znanstveno ispitivačko studiranje kompleksnih i često historijski zamršenih odrednica vezanih za hrvatsko selo, za prostor i vrijeme izvjesno mitskih silnica, gdje su kulminirali brojni narativi kurioznih značajki (... Biškupec, Črnile, Gojanec, Podrute, Presečno, Varaždinske Toplice, Tužno, Stažnjevec...). Zaista, u osnovi treba minimum adoracije naspram naše hereditarnosti da seoske sadržaje tankoćutno uredimo/vratimo izvornim koncepcijama, određenjima, strukturama, oblikovanjima, namjenama... Stvarajući u Varaždinskoj županiji izvan urbanih centara impresivan ruralni historicistički perivoj, mjesto ekološke, poljoprivredne, populacijske rekuperacije. Nauštrb iseljavanja i iščezavanja generator i resurs nove socijalne kohezije, organiziran prostor dobrodošlice, zdravlja, okupljanja, druženja. Ovom knjigom Miroslava Klemma plemenita poruka je jasna: suočeni s nizom okolnosti koje ugrožavaju opstanak legata, baštine ruralnih područja (depopulacija, odsustvo tradicionalnih materijala, zanata i vještina, nedostatak sredstava i mnogi drugi), moramo snaći načine očuvanja koji će, s jedne strane, osigurati zaštitu autentičnosti, a s druge omogućiti korespondenciju sa suvremenim zahtjevima života – čineći ta područja ponovno atraktivnima za radost i podstrek, ali i za investiranje i turistički održivi razvoj... (izvadak iz pogovora Robertina Bartoleca)

Sve više se istražuje utjecaj tehnologije, digitalizacije i društvenih mreža na život i razvoj djece. Posve izvjesno, napretkom digitalizacije promijenili su se načini na koje primamo i obrađujemo okolne impulse, formiramo mišljenja i stavove te oblikujemo vlastite vrijednosti i relacije. A knjiga za djecu i mlade "Superprijatelji i zmajev labirint" autorice Teodore Hublin prvi je domaći kreativni odraz "novog vrlog društva". Publicističkim prvijencem Teodora Hublin (r. 2004. g.) razigranom imaginacijom namjerila je dječjim rakursom spisateljski zabilježiti izukrštane zagonetne staze i tajanstvene hodnike odrastanja u 21. stoljeću. Naime, u ovom konkretnom književnom djelu radnja prožeta elementima fantastike i tipične hiperrealistične mladenačke proze uspješno izmiče tradicionalnim usporedbama i odrednicama publikacija za djecu i mlade, jer zaigrano rasijane događaje u koherentnu priču i tekst povezuje (prisutno u svakoj pori tkiva fabule) lajtmotivska prisutnost novih tehnologija. Tjelesno, misaono i emocionalno ulaganje u "interakciju" s uređajima na ovim stranicama besprijekorno simbolizira "onlajn" iskustvo novih generacija (kolokvijalno to je Z generacija = "zoomers"), čime knjiga "Superprijatelji i zmajev labirint", na granici između realizma i fantastičnog, imaginarnim a opet stvarnim likovima, posve je djelo vremena i trenutka... Glede radnje, glavni junak Jakov da bi skratio dosadu preko raširene digitalne komunikacijske platforme traži i zove nepoznate ali zanimljive pojedince da mu se pridruže u njegovoj praznoj kući, što jamči suspens događaja ali i konceptualnost zamišljene priče. Dakako ta polazna motorika eksperimenta u području ljudske/dječje komunikacije (poziv nepoznatima na druženje u više-manje izoliranoj kući od roditelja i ostalih svjetskih zbivanja, no "onlajn" supremacijski konektiranoj), namjerno ili nenamjerno, očita je inverzija "Big Brother reality" standarda, kad određena skupina egzistrira pred objektivom (što je ovaj put čitatelj). Žanrovska Big Brother niša odaje se i u knjizi pedantno vizualno prezentiranom prostornom nacrtnom shemom rezidencije stanara, što je obvezatna sadržina svake premijerne epizode nove Big Brother sezone. Ali autoričin startni pristup snažno diskutira i s erom socijalne distance: specijalno sugerirane udaljenošću mladih od starijih članova društva i zajednice, kad se tek letimično u radnji pojavljuju odrasliji, što objektivno samo ide u prilog aktualnosti ovog teksta... Dakle, dolaskom već prvih stanara svi postulati reality žanra zadani su (nepoznati se stavljaju u istu okolinu na duže vrijeme, pri čemu se naravno "prati" sva "drama" koja se događa).... Umijeće pisanja na ovom je mjestu presudno. Odlomci su ispolirani i ugođeni dobrom konzumentskom ukusu i znatiželji. Budući da autorica ambiciozno u kuću "useljava" gotovo dvadesetak likova, kompilacija naravi morala je biti razvidna: da se svatko od početka međusobno razlikuje i pamti, da čitatelj uostalom suosjeća s avanturama i sposobnostima tih "superljudi" zgusnutih u jednoj stambenoj rezidenciji. Razumljivo, da bi priča čitateljima bila što zanimljivija, autorica osmišljava niz pojedinosti iz njihova života koje ih čitatelju približavaju kao (super)ljude, a uz to nose i dobru dozu efektnih biljega i znamena bez kojih ovdje zaplet nije moguć. S tim u vezi, luckasto, likovi su zavodljivo postavljeni, njihove prirode su pristupačne i dinamične (izmaštani su svi atributi dječjih identiteta: plaha Lana, sportaš Hrvoje, hirovita Svjetlana, knjiški moljac Edi, floristica Biljana, vatreni Žarko, vodena Adrijana, ljubiteljica životinja Hana...)... Razmotavaju se i slažu njihovi međuljudski odnosi skladno dimenzionirano, pokazujući harmoničan odnos između tkiva priče i njezina generalnog (i generacijskog!) značenja. Pred nama se ciklički odmotavaju pripovjedna klupka oko nekoliko zaglavnih tema u čijem su središtu pojedini karakteri... Intrigantna knjiga Teodore Hublin ostavlja nas s blurbom da je pisanje nastavka izgledno, stoga uz znatiželju pričekajmo nove avanture Jakova i "stanara" u vrlom novom svijetu... (iz recenzije knjige)

... Lovro Katana je "Eterom" stvorio atmosferu duhovne koncentracije - jukstaponiranom simbiozom fotografa i pjesnika - sense da još postoji neka os divinizirane atmosfere pijeteta. Ne kao puka estetska ilustracija ili benevolentan stih – nego kao temeljni čimbenik Života. Fotografijama se izaziva empatični senzibilitet "čitatelja". Dovoljno je da percipiramo kako autor snimkama izražava svoj ugođaj, osjet (kontemplaciju), svoj iskaz (svjedočenje) o razderotinama vremena, zakrpama zbilje, što dovodi promatrača u potpunu prepuštenost slikografiji. I u tome valja vidjeti intrigantnost "Etera", da se fotografske postaje (u smislu izričaja) nikada ne pretvaraju u gotov, zatvoreni klišej (mada snimke hvataju čisto stvarne akte), već u dilemičnost. Premda se krajolici pustoši, zabiti, mjesta gdje klimatske varijabilnosti prže svaki bitak na zemlji i gore među oblacima, miješaju s gradskom vrevom hodanja, kretanja, rada i odmora trome i limitirane egzistencije, ponuđeno izlazi iz okvira koji bi htio uspostaviti spazam između prednjeg plana i pozadine poruke, između okvirne priče i imaginativnih dionica. Jer, naime, raspolažemo pričom koja dolazi nakon zabilježenog snapshot događaja. Drugim riječima, Katana ovdje ne nudi sadržaj, ništa ovdje nema savour ako se traži sadržaj, međutim svaka njegova fotografija ima duboke razloge, potrebu za mislećim, rebus je s pokrićem. Što potječe od toga da njegovu sadržinu sintezira "život sam", sa svim svojim interludijima, situacionizmima, međuprostorima, balastom banalnih trenutaka kada se ništa ne zbiva i što sve u cjelini kompromitira ideju o perfektnoj dramaturgiji bivanja – a u stvari je suprotno, čitavom svojom strukturom ponuđeno razotkriva trapavu i rogobatnu suštinu stvarnosti s ponekim ljupkim i umiljatim bljeskom. Ovako konstruktivistički Katana pokazuje jednu nepobitnu činjenicu: život ne leži stabilno u nekoj šahovskoj figurativnosti, iako se svi zamasi po tabli vertikalnim i horizontalnim linijama povode, točnije bi bilo da se čitava životna operacija svodi na izvjesnu nediscipliniranu unutrašnju metaforičnost. "Eter" brižno skolastički sabire zagubljene misli, povezuje komadiće realnog i irealnog, titraje bića sustavom odrješitog grafizma, stvarajući urezotine, foto-incizijske senzacije koje su zapravo stanja... (izvadak iz recenzije Robertina Bartoleca)

... Prva knjiga mlade varaždinske autorice Petre Kudelić (novelistički povezane četiri priče za djecu i mlade pod skupnim nazivom “Kraljevstvo odvažnih”) nagoviješta pripovjedački talent koji svojim pisanjem umije ponuditi brojne mogućnosti odčitavanja simboličnih i alegorijskih situacija koje nose likovi ili cjelokupna fabula. Što je kod izdanja za djecu i mlade žanrovski korijen, formativna draž i životnost tog spisateljskog modela... Ono što je iznimno privlačno u pletenju mreže zbivanja u “Kraljevstvu odvažnih” upravo jest u varijetetu topike i prosedea inače susretanih u kanonu bajke i basne... Stoga, glavnim radnjama po poglavljima zaplet enkodirano otkriva: “Bijela haljina” - ljubav ne poznaje staleške ograde, “Ledeni oganj” - svatko je vrijedan i svatko od nas ima poseban dar koji treba prepoznati i podržati u cijelosti, “Šumska koliba” - volja, upornost, odanost kao velike vrline, “Sova i grm” - i kad su okolnosti beznadne, one su takve samo iz razloga da dobrota u nama i drugima još više zasja... Uz pozitivnu i zaigranu atmosferu djeca i mladi će prezentirane situacije pogledati iz aktivnije perspektive, djelatnije svojim likovima pronalaziti rješenja za vlastite izazove odrastanja... “Kraljevstvo odvažnih” ima i slikovnu sastavnicu, jer naročito dobar i sveobuhvatan zapis može život iz slova i rečenice ravnopravno plodotvorno prenijeti do bojanke i kista - autorica ilustracija je Sunčica Tavrić... (iz recenzije, Robertino Bartolec)

Književni prvijenac mladog varaždinskog spisatelja Lovre Katane ("Siluete") jedno je od najzanimljivijih literarnih izdanja posljednjih godina. Pjesnički (ali i prozni u kratkoj formi) zanosi, utisci, doživljaji ni po čemu konvencionalni i dovoljno lirski impresivni prilaze stvarnosti potpuno isklesanom i ostvarenom metaforizacijom stiha/riječi/misli. Urbano intoniranim tonovima vrlo uspješno dočarava košmar suvremenosti, ali kad treba prvijenac ima i temperaturu dirljive intimističke senzualnosti (navedenom u prilog idu i Katanine autorske fotografije na ovitku). Jezičnom svježinom, gipkim i živim izrazom, neposrednom i jasnom opservacijom, čitalački znatiželjno se prolazi intelektualnim refleksijama glede raznorodnih modernih tenzičnosti. "Siluete" su osebujno stilsko i tematsko publicističko osvježenje koje višekrako omogućuje zavidan umjetnički doživljaj.

"Coprnice – zavičajne priče i legende" autorice Vere Slivar knjiga je koja se može čitati i kao bajka i kao dnevnik jer plodotvorno pripovijeda o životu između vidljivog i nevidljivog, stvarnog i nestvarnog, zbiljskog i onostranog, realnog i nerealnog (odnosno prave i paralelne stvarnosti) prozom kaleidoskopskog prosedea – mjestimice dokumentarističke ekonomičnosti, ali i, organizacijom u kraća poglavlja, tajanstvenim sjećanjima koja nelinearno vrludaju kroz prostor i vrijeme. Tema knjige je prepričavanje legendi, misterioznih zbivanja, mitova i pojava u i oko planine Ivanščica (najviše planine Hrvatskog zagorja). U ovoj uistinu poticajnoj knjizi sa svojevrsnom magičnom pozadinom podjednako su interesantne sudbine pojedinih izvornih (za taj kraj - okolica Ivanca - takoreći dokučivih) osoba kao i fikcionalnost na temelju koje je autorica izvela svoje zaplete.
Razumljivo, da bi zbirka fantasičnih priča bila uvjerljiva pojedinosti na kojima počiva nužno moraju biti realistične, a Vera Slivar taktilno poštuje tu odrednicu plasirajući opise intrigantnih opsjena, čudovišnih bića i nadnaravnih iskustava u okvir prepoznatljivog zemljopisnog područja (okolica Ivanca, Maruševec, Korenjak, Trakošćan, Golubovec...). Jedinstven je to krajolik sela, polja, rudnika, potoka, jezera, planinskih putova... Spomenutim, narativnom tehnikom, "Coprnice" obiluju začudnim, grotesknim, bizarnim horornim elementima koji se spajaju s realističnim motivima gotovo uvijek u uskoj relaciji s autoričinim rodnim krajem.
Priče počinju tipičnim opisom blagosti, kreposti, skromnosti, potom slijedi iskušenje, zatim trapnja, strah, muka, neizvjesnost, pa misteriozno, dijabolično sučeljavanje, i na koncu katarzično izbavljenje ili potpuni gubitak, ovisno o ustrajnosti ili savitljivosti junaka. Prizori se zbivaju rajskim krajobrazima s žutim plodnim poljima, krepkim zelenilom, dijelovima planina u pozadini krpicama snijega oslikanim na vrhu, s panoramskim zaključkom pastoralnog zagorskog pejzaža u uspravljenom zvoniku župne crkve. Taj imaginarij Vera Slivar vješto preuzima i preusmjerava u kontrirano, počesto mračno i trilerski napeto. Uostalom, istovremena pojavnost dobra i zla, anđeoskog i đavolskog prisutna je u svim mitologijama, stoga izazov, pa i patnja, poučava i oplemenjuje pojedince koji se znaju pravovaljano suočiti i nositi s trpljenjima, koja u grozomornosti definitivno mogu poprimiti mistične akorde.
Imena poglavlja: "Stepenice u šumi", "Pozoj", "Baba Roga", "Coprnice", "Moji mistični doživljaji".
Ugođaju cijele knjige doprinose i ilustracije u koloru (potpisuje ih sama spisateljica), budući da vizualno zorno (re)interpretiraju magične permutacije u sadržaju teksta. Slikarska kontribucija Vere Slivar čuva u prozi koncipiranu ritmičku matricu grafikom poštujući sintaktičke kriterije. Otuda skoro u svim slučajevima crteži su prizorno koloristički sastavljeni od asocijativno povezanih detalja, nizova gdje je naratologija umjesno iskorištena kao vidni, promatrački obzor, eksplicitniji tumač ekstraordinarnim obratima.
"Coprnice – zavičajne priče i legende" nesvakidašnji su publicistički pothvat s elementima fantastike. Mada je pozornica napetim prizorima situirana striktno (okolica Ivanca) podudarnost s mitovima i legendama neke druge sredine posve je izvjesna, pa tako i čitateljski interes. Kad, ne zaboravimo, mistika je svima nama - neovisno o meridijanu, tradiciji i običajima - u svojoj biti značka za kompleksnost i slojevitost života samog... (izvadak iz recenzije knjige, Robertino Bartolec)

Suvremena američka spisateljica Janis Crockett (r. Ukiah, Kalifornija, živi u Texasu) dosadašnjim radovima dijelom je danas u SAD-u izrazito pregnantnog književnog pravca koji gotovo autobiografskim fabularnim linijama traga za istinom, pretvarajući njihova djela u poučne moralističke kompendije diskretne i pitke evangelizacijske pozadine. Dušobrižnički, u priču se uvijek unosi preciznu sposobnost uočavanja onog što zaista tišti u dubini srca svakog pojedinca Zapada – suočavanje s nedostatkom ljubavi za čovjeka, (ne)pristanak na evidentne odsutnosti nepatvorene simpatije i sućuti. Što bi doslovno i bila tema njezine (reprezentativne) knjige “Unanswered Prayers” (2017., prevedena/publicirana na hrvatski naslova “Neuslišane molitve”). U razradi, roman je ispovjedna proza s glavnom junakinjom/protagonisticom etičkih principa te religioznih težnji i osjećaja, koja vjenčanjem i općenito ljudskim konekcijama, suodnosima prolazi kroz razdoblja traženja i protivljenja banalnostima i grubostima kako bi život definirala punom svrhom, zaokruženim značenjem. S potonjom perspektivom – pokrićem zrele otkrivačke osjetljivosti za bezbrojne modele dvojbenih karakternih i duhovnih frivolnosti suvremenog čovjeka – ključne zasade vlastitih tematskih preokupacija Janis Crockett dopadljivo i dojmljivo utkala je u seriju slikovnica za djecu (od kojih je “Suzin poučak o slobodi” prvijenac), čime njezin literarni portfelj ima rejting kontinuiteta, prepoznatljivog rukopisa, premda žanrovski posve nove smjernice.
Prisjećajući se događaja iz vlastitog života (odnosno života bližnjih i najmilijih) “Suzin poučak o slobodi” govori nam o svemu onome što može oplemeniti međuljudske odnose, a obzirom na to da je glavna poluga promatračkog pristupa ovaj put ilustrativna poletnost dječjeg svijeta, prije svega, autorica fabulistički fokusirano ispituje kako pronaći sreću i radost u svijetu mnogih izazova nesrazmjerno stavljenih pred ovovremenu djecu već u najranijoj, krhkoj dobi. Prva u nizu slikovnica otuda, svakako ne slučajno, bira – kao smjerokaz, vodilju zbivanjima – fenomen odgovornosti. Koristi taj životni poučak (pored tipično „dječjih“ poticaja što rese svaku knjigu za taj uzrast: igra, radost, prijateljstvo…) polaznom zadužbinom roditeljskog naukovanja. Izvjesno, u nekim drugim vremenima (i svjetovnim, društvenim prilikama) na mjestu odgovornosti mogla bi biti i neka sporednija edukativna baza i podloga, no u današnjici kakva jest, taj se izbornik čini prvorazrednim. Zašto? Poznato je da djeca imaju radoznalost i spontanu, otvorenu fascinaciju prema svemu što ih okružuje, da im kretalačka putanja nedužnog duha s nezatomljenim čuđenjem i veseljem prilazi svakoj senzaciji i fascinaciji, što ih posljedično čini vedrim plijenom mnogobrojnih zamki doba medijskih spektakala, gustih zabavljačkih i maštalačkih potencijala. Odista, takvo prizorno iščitavanje nudi nam prva zgoda djevojčice Paige, koja cjelini slikovnice centrira doživljajni smisao. Naime, Paige se bez znanja majke ušulja u roditeljsku sobu te isprazni maminu kozmetičku torbicu, isprobavši pritom do krajnje iskoristivosti sav asortiman make-upa, sjajila, sjenila, maskara, rumenila, lakova, nakita… Dakako, tu epizodu razvojnog dječjeg iskustva netko lakoćom može nazvati simpatičnim pothvatom, no u eri neetičnog medijskog marketinga gdje se djeca reklamama od najranijeg uzrasta nastoje formirati u samomislećeg i samoodrživog konzumenta, forsirajući preskakanje djetinjstva u korist „odraslog“ poimanja vlastite pozicije u društvu – iz te vizure, odgojna reakcija majke u smislu „zabrane izlaska“ do daljnjeg i više je nego racionalna. S druge strane, pred nama je dječja slikovnica i potrebito je čitalački razumjeti, adekvatno spisateljski prenijeti složenost dane prilike nauštrb kompleksnih raščlambi preobrazbe subjekta zapadnjačke civilizacije u samoživi estetski objekt, to jest, uvjerljivošću prepustiti se praćenju istančanih i duhovitih skica, ljupkom odgonetavanju kako odgovornošću spriječiti raznolike i nikada posve predvidive životne (ne)prilike. Uvodna zgoda stoga otkriva za radnju (i serijal) ključnog dražesnog protagonista – mačku Suzi. Glede dječje književnosti ikonografski obrazac (kućnog ljubimca) odmah je refleksivno dopadljiv, ali i model za umekšavanje mogućih ozbiljnijih, oštrijih impulsa i poruka. Budući da su svi aktivatori, žarišni pripovijedni indikatori (dva glavna junaka i udes – “zabrana izlazaka” – koji ih nerazdruživo spaja) zauzeli zadana mjesta, poučak može početi.
Sjetna zbog „zabrane izlazaka“ Paige se povjerava svojoj mački Suzi, naglašavajući kako mora prekrasno biti upravo mačka jer su one poznate po samostalnosti i težnji slobodi bez podvrgavanja nametnutim pravilima. Živahnost, nepredvidljivost, slobodoumna tvrdoglavost najčešće su osobine koje pripisujemo mačkama te je Suzi idealna prijateljica Paige za poentiranje naukovanja osnovnih etičkih vrednota u formativnoj dobi. Jer Suzi blagonaklono akceptira dječju udivljenost Paige naspram mačje vragoljaste neukrotivosti, međutim, slijedom niza avantura Suzi objašnjava Paige da nije zaludu poznata izreka mačke imaju devet života, iliti ona druga znatiželja mačku došla glave. Alegoričnost u sadržajnom sloju u potpunosti je zbližena s dječjim nazorima: ispod razigranih pustolovina šarmantnim mačjim ispovijedima (srođavanje s likovima) ponuđene su mudrosti o srazu mogućeg i odgovornog. Drugim riječima, kako tekstom tako i ilustracijama svjedočimo kadrovima koji služe autorici svojevrsnim svjetonazorskim ravnalom u zagovaranju odgovornosti. Ovo je pažljivom postupnošću i dojmljivošću razvijeno u priči posve prijemčivo i komunikativno. Ekonomičnim i spisateljski discipliniranim pristupom redaju se sadržajne nestašnosti kad Suzi podlegne napasti lutanja gradom, pentranja na visoko stablo, kušanju miša… gdje je uvijek vrednota odgovornosti mogla prevenirati opasno iskušenje izazivanja rubnih stanja nerazboritosti odnosno lakomislenosti. U tim duhovitim minijaturama, pothvatima nudi se zabavna ali i opominjujuća priča istovremeno (poetički narativ posebno je naglašen pridodanim slikovnim imaginarijem – ilustracijama – kao bitnim obilježjem fikcionalizacije). Uporno se tumači i plete nit s porukom da sloboda bez odgovornosti može zavesti, usitniti do neprepoznatljivosti čak i dobru, nedužnu namjeru (koliko je samo ta izborna sklonost prisutna danas u svijetu efektne i bezgranične virtualne ponude za sve generacije, za sve ukuse i težnje, štoviše, kad je ljudskom biću zajamčeno biti sve osim krotak i moralan = odgovoran).
Da mladi čitatelj može razumjevalački izvući najkvalitetnije značajke Suzinih poučaka – pobrinuo se zaključak priče. Dirljiv trenutak majčinske posvećenosti i pažnje Suzi prema vlastitim mačićima uvjerljivo ukazuje da ljubav uključuje i iskreno zatomljavanje zovu nezajažljive radoznalosti nasuprot pouzdanog i valjanog zanimanja. Zbilja, u očekivanju njihove đavolaste mačje nepokornosti kako rastu, Suzi zna da im otvoreno dociranje hoće djelovati sputavajuće, no dugoročno takva obzirnost nedvojbeno je dobronamjerna.
Slikovnica Janis Crockett je dinamična, aktualna i jasan uvid da čovjekova kratkoročna htijenja, koliko god zanesenost zavodljiva bila, nepromišljeno i prebrzo izgaraju spoznajne resurse, ostavljajući iznenadno pojedinca u opasnosti bespovratno izgubljenog vremena. “Suzin poučak o slobodi”, mada prvi iskorak u žanr dječje literature, potvrđuje autentični, prepoznatljiv literarni iskaz Janis Crockett: sažeto, sugestivno i konkretno životno pričanje izravne moralne konkluzije. I naposljetku, odlukom da upravo živi kućni ljubimac (mačka) – u epohi zagovaranja i nuđenja sveznajućih i svemogućih digitalnih servilnih surogata – bude privrženi, smisleni i svrhoviti prijatelj djevojčici u nedaći, jamac je poželjnosti uživati u novim nastavcima.

The contemporary American writer (born in Ukiah, California, living in Texas) Janis Crockett is, with her currently published works, part of a (today especially in the U. S.) very substantial literary genre; searching for the truth through a semi-autobiographical story/plot, a way of writing that turns every aspect of a book into a morally instructive summary, full of discrete Evangelical background. Emphatically, in the storyline there is always a clear quality of catching the facts of life, the burden that heavily lies deep down in the heart of every Western world individual – that is to say, disagreement with the lack of love for a human fellow, separation from an evident absence of genuine sympathy and compassion. And that is the core motive of her representative book “Unanswered Prayers” (2017). The confessional prose novel with a main (female) character of high ethical principles and religious feelings that – after her marriage, and generally all the usual human connections – goes through periods of (inner) search and unwillingness for life’s banality, roughness, just to define her living according to a real, fulfilling, decent purpose.
The author’s perspective is obvious – a mature analytic sensibility for the dubious spiritual and character variety, frivolity in the modern world – so now, one owns literal and artistic preoccupations Janis Crockett has attractively and impressively adopted for her children’s book series. With the first in line (“Suzy’s Freedom Lesson”), Janis Crockett’s literary portfolio is, of course, continuous, although it recently embraces a quality span, a brand new genre.
Remembering some events from her own life (the life of her family per se), “Suzy’s Freedom Lesson” talks about everything that could dignify and elevate interpersonal relationships, especially when the primary observable approach to the book is the enthusiastically illustrative world of children. How to find happiness and joy in the contemporary world of unquestionably enormous challenges put in front of every child, even at their most fragile age – is the main literary focus for Janis Crockett. That’s why, no coincidence here, she chose responsibility as a methodology approach for all the events, happenings in “Suzy’s Freedom Lesson”. The usage of that particular lesson (hand in hand with all the other typical children motives like friendship, joy, happiness…) is also a fundamental, universal part of upbringing and parenthood. Undoubtedly, during some other era (some other social circumstances) instead of responsibility, we would have had a different, minor educational base for the topic, but for the present reality this is a first-class selection. Why?
Well, it is common knowledge: kids are curious, spontaneous, open for every fascinating occurrence around them, their innocent spirit full of life and energy will grab any kind of sensation, therefore, they are an ideal prey for so many traps and tricks in the age when media spectacles, entertainment and virtual imagery aggregate such a strong potential. Directly in terms of “Suzy’s Freedom Lesson”, that is the scenery for (and from) the very first story with a little girl Paige, a leitmotiv momentum for all the consequent events in the book. Namely, without an approval, Paige sneaks into her parents’ bedroom just to try every cosmetic product and jewelry item from her mother’s handbag. Of course, her mother’s punishment for her make-up princess is – grounding, “time out”. Surely, at a formative age, someone easily could designate this episode as a pure, charming endeavor, but at the time of unethical media marketing strategies (the agenda is to make children self-defining consumers) forcing them to skip their childhood in favor of a socially grown-up auto-perspective is rather doubtful – well, from that viewpoint, the mother’s educational reaction, “time out”, is quite rational.
Meanwhile, here is – a children’s tale in front of us; every complex aspect of the storyline must have a readable inclination, however important it is to elaborate the transformation of the Western world individual to a barely viable aesthetic object. For every child, what is persuasive and conceivable must be the effort to puzzle out, figure out the meaning of responsibility, how to (with responsiveness) prevent plenty of unpredictable misadventures.
As for that, the prelusive story reveals (overall in the series) an essential (and tricky lovable) protagonist – Suzy the cat. Regarding children’s literature, a well-known iconographic paradigm (pets) instantly and reflexively is appealing, attractive, moreover, catching model for softening the possible, potentially serious impulses and messages.
Since all the plot promoters, story indicators (two characters and the allotment – “time out” – that connects them) are here, the lesson can begin.
Gloomy because she is grounded, Paige, in a confessional mood, points out how happy every cat in the world must be for their independence, unstoppable freedom aspiration in spite of rules.
Lively unpredictability and broad-minded stubbornness is something we often connect with cats, so Suzy is a perfect friend for Paige, considering learning basic ethical values at a formative age. And yes, Suzy benevolently accepts the child’s admiration for the cat’s mischievous intractability, however, through the described adventures, Suzy explains to Paige that popular sayings “curiosity killed the cat” or “cats have nine lives” aren’t to be taken for granted.
The mentioned allegory is according to kids view of life: underneath playful adventures – kitty’s charming confessions – we have a wise confrontation of the possible and the responsible. In other words, through the text and illustrations the reader witnesses the scenes used by the author as a meaningful frame for the advocacy of responsibility.
In terms of creativity, this is organized gradually, therefore impressively, with a lot of sense for the communicative part of story development. With an economical writing style and metaphor discipline all Suzy’s mischievousness is in a line up: ramblings through town alleys, climbing high on the tree, tasting the mouse…, and every time the value of responsibility could prevent temptation, foolishness, lightheadedness.
The amusing miniatures are fun to read, yet nevertheless, with a warning tone at the same time (visual imagery is an important part of fictionalization).
The page-after-page knitting of the message that freedom without responsibility is capable of seducing every good, even innocent intention to become unrecognizable – is dedicated (rightly so, in a world where spectacular virtual offer for every generation is infinitive, where taste and desire are guaranteed, while the gift of solace, morality and responsibility are so absent).
For a young reader, by understanding to extract the best feature of Suzy’s Freedom Lesson – conclusion is high point. Touching details of the cat’s motherhood, devotion and care for little kittens convincingly put love above temptation, above curiosity cry: insatiable merriment is empty without a true, reliable interest. Indeed, expecting devilish behavior as they grow up, Suzy knows how rebuke can cramp desire, but in the long run scrupulosity is undoubtedly an act made in good faith.
Janis Crockett’s book is a dynamic, current and clear insight that short-term volition, howsoever attractive rapture is, burns out many noble resources, finally leaving everyone in danger of irrevocably lost time. Although the first step in the children’s book genre, “Suzy’s Freedom Lesson” confirms Crockett’s authentic, recognized literary signature: concise, suggestive and concrete narration with a direct moral conclusion. Last but not least, the idea that a perky home pet (cat) – in the era of unavoidable omniscient digital surrogate – is a loyal, profound and purposeful friend to a little girl in misfortune, verifies (the readers’) impatient sensations considering their new adventures in the next book.

Čitatelj koji ne dolazi iz svijeta košarke, koji nju nije igrao ozbiljnije od usputnog hakla, nije vodio dijete na trening ili volonterski vozio igrače na utakmice žrtvujući svoje osobne zabave, čitajući ovu knjigu može steći uvid u skriveni svijet koji mu je inače nevidljiv. Svijet koji postoji zahvaljujući pojedincima koji imaju dovoljno mašte da kreiraju svoju osobnu misiju, te strasti i upornosti da pronađu i povedu druge u ostvarivanje ciljeva u koje je ponekad teško povjerovati.
Dražen Cesar je taj svijet opisao indirektno, u prvom planu su kronološki prikazani ključni događaji i utakmice koji su obilježili njegovu trenersku karijeru. Kratki opisi tih događaja, gotovo faktografski, bez velikih pretencioznih komentara, ipak sadrže dovoljno dodatnih osobnih viđenja autora koja čitatelju mogu pomoći da shvati kako se razvija trenerska karijera u okolnostima u kojima postoji daleko više ograničenja i prepreka da se nešto ostvari nego prilika koje idu u prilog postignućima.
U prikazu svog osobnog razvoja kao trenera, Dražen ne mudruje, ne radi iz toga veliku priču, ne rješava velike dileme, ne dramatizira oko toga što sve treba žrtvovati i da li se to isplati da bi se postalo trener sa solidnom reputacijom. Ono što se prepoznaje kao njegova osobna kvaliteta je volja za učenjem i napredovanjem. Lijepo je i poučno pročitati kako samokritički opisuje trenutak kad je prateći trening legendarnog Seada Žunića spoznao da ima još prostora za napredovanje, on ne skriva zadovoljstvo što je mogao pratiti treninge koje je vodio Aco Petrović, i ta spremnost da prepozna priliku kad može nešto naučiti njegova je kvaliteta koja mu omogućuje stalno napredovanje. Dražen nije zadovoljan s onim što zna, ne koristi realnost u kojoj djeluje kao izgovor da se ne isplati lupati glavom u zid, on hoće više.
Iz Draženovih priča vidi se da on voli košarku, da je svjestan ograničenja u kojima djeluje i koja određuju realnost ciljeva koje si može postaviti i da se u tim okolnostima odlično snalazi. Za njega je smisao bavljenja sportom jasan, pobijediti, on to jasno i jednostavno kaže kad piše o dilemi da li biti trener ženske ili muške ekipe. Teško je ne složiti se s njim, razmišljati o sportu kao aktivnosti u kojoj je cilj „sudjelovati“ a ne pobijediti je gubitnički koncept. Kako nagovoriti navijače da sjednu u autobus i na povratku se vesele jer su navijali za svoje koji nisu pobijedili, ali su „sudjelovali“ u utakmici? Kako pridobiti sponzore da financiraju „sudjelovanje“ a ne im obećati udio u pobjedničkom imidžu? Tu za Dražena dileme nema i slažem se s njim. Nema jačeg motiva za igrače od pobjedničkog adrenalina, Dražen to zna i zna igračicama i igračima objasniti da se do toga dolazi sustavnim radom i stjecanjem korisnih radnih navika.
Pažljivi čitatelj prepoznat će da se u pozadini kronološki poredanih priča o utakmicama i promjenama ekipa koje je Dražen trenirao može pratiti proces odumiranja modela razvoja sporta u kojem su ključni faktori uspjeha bili entuzijazam pojedinaca poput njega i njihova sposobnost da mobiliziraju druge, te činjenica da djeca nisu imala toliko mogućnosti da na ugodan način potroše slobodno vrijeme kao danas. Nužni uvjeti uz to bili su postojanje sponzora, davno velikih društvenih poduzeća, a kasnije uspješnih poduzetnika svjesnih i svoje društvene misije.
Danas za razvoj vrhunskog sporta to nije dovoljno, djeca i roditelji znaju da sportska gimnazija u kojoj se obaveze učenika prilagođavaju režimu treninga nema smisla ako nije dio sustava u kojem djeluju vrhunski treneri koji će omogućiti djetetu da napreduje u sportu. Ako nema novaca za vrhunske trenere jer je prioritet ulaganja u sport ulaganje u tristogodišnju betonsku infrastrukturu, nema ni vrhunskog sporta, jer bez uvjeta za razvoj sportskih potencijala jedini racionalan motiv za bavljenje sportom je rekreacija. Zbog toga ova knjiga ima dodanu vrijednost, ona prikriveno svjedoči tome kako odumire jedan sportski model i kako je teško uspostaviti novi.
U okolnostima u kojima ne postoji osmišljena strategija razvoja sporta, dokazano sposobni treneri umjesto rezultata u vrhunskoj konkurenciji moraju se zadovoljiti uspjesima u zimskim gradskim prvenstvima, dokazivati se u klubovima izvan grada u kojem žive, koristiti gotovo slučajne prilike (poput priče o sveučilišnoj košarci u Moskvi) da pokažu što mogu. To je poruka čitatelju, mislimo na to što će se dogoditi sa sportom u lokalnoj zajednici kad se Dražen i njemu slični entuzijasti umore.

Prof. dr. Tihomir Hunjak (iz recenzije)

Miroslav Klemm autor je serije knjiga (“Izgubljeni grad”, “Nepoznato cvijeće Varaždina”, “Stoljeća oko nas”, “Varaždinski zvjerinjak”) koja pomnom (i vrlo čitateljski komunikativnom) rekonstrukcijom arhitektonske povijesnosti jedne sredine (Varaždin) bez konkurencije ponajbolje u domaćoj publicistici adaptira (edukacijom, senzibiliziranjem/odgojem društva) svijest ljudi o vlastitoj baštini.
Posljednja/najnovija Klemmova knjiga (“Nepoznata lica Varaždina”) u nizu ispitivanja varaždinske oblikovne fenomenologije predstavlja iznimno važnu i prijeko potrebnu sintezu, jer se (ovaj put) atraktivnim vizualnim i pristupačnim tekstnim segmentom plasira upravo lice kao posebni pečat gradotvornih, ambijentalnih resursa. Lice kao arhitektonski case study, tipološka kategorija i stilsko obilježje, kompozicijskim elementima te ekspresijskim dominantama savršeno svjedoči i datira emocionalnu ostavštinu prostora: etički, idejni i estetski kanon doba iza nas.
Premda iz raznih umjetničkih epoha, čitav set fotografija u “Nepoznatim licima Varaždina” (od prve “Afrike” do posljednje “Mlade žene”) ustvari je nedjeljiv i zasniva se na prikazivanju ljudske figure – lica naravno – gdje se ne ustručava dotaknuti tema i motiva introspektivnim ilustriranjem stanja duha, svijesti i podsvijesti dotičnog historijskog odsjeka (kako li se samo razabiru po tom pitanju stvaralačke eristike u tvorbi i konačnoj figuraciji usporedno promatrajući artefakte Blaženi Alojzije Stepinac, Sveti Antun Padovanski, Inženjer). Djela “udaljenijih” vremenskih perioda dakako kurioznija su (Sveti Paskal Bajlonski/ujedno na naslovnici – piše Miroslav Klemm: Lik svetog Paskala odlikuje tipična “varaždinska” fizionomija visoko položenih jagodica i srcolikih usnica male glave na izduženom tijelu uskih ramena…), često se ispisuje naručiteljski sentiment (vjerska okosnica), no uvijek bez zazora od osobnog/autorskog biljega (izdvaja Klemm stvaratelje: Quadrio, Altenbach, Rosemberger, Ranger, Gruber). Tijekom dekada (stoljeća!) izgradili su majstori slikarsko-kiparsko-crtački govor koji objedinjuje linije, boje i poruke, a tim će se slikarskim pismom Varaždin dičiti i danas budući je svojom emocionalnom komponentom više od pukog građevinskog zahvata u prostoru koji utječe na vizuru. Izgledno, utkana imortalnost dovitljivim dekoracijama, dorađenim potezom, profinjenim koloritom, fantazmagoričnim crtačkim strukturama ne zazire zadirati i u nepoznatost potrage za Apsolutnim (ne samo vlastitom cjelinom), u problematiku egzistencijalizma (maestralna žalosna Djevica Marija), žudnje, strahova, osamljenosti, iskupljenja (Sveti Ivan Nepomuk, Isus Krist) enigmatičnost novih i starih svjetova (Afrika, Azija, Amerika, Indijanac, Europa) u poetizaciju majčinstva (Majka Milosti), dobrohotnih supervizora začetka i trajanja života (Anđeo), u zenit i nadir konačišta (Bog Otac), sveukupni belkanto uzleta i smrti bitka (Sveti Sebastijan)…
“Nepoznata lica Varaždina” noblemanski je doprinos Miroslava Klemma u isticanju nedovoljno – za širu percepciju – istraženih poglavlja u povijesti Varaždina. Zapravo, kako se radi već o petoj knjizi, to je nastavak težnje privući pažnju ali i reafirmirati kulturni prostor regije isticanjem jedinstvene kvalitete arhitekture (s naglaskom na apartan detalj lica).

Povodom romana za djecu i mlade "Knjiguljica", autora Giorgia Suriana. Izlazak: srpanj 2018. (160 str., ilustracije u boji, format A5, korice tvrde, naslovnica u prilogu). Giorgio Surian jedan je od najsvestranijih hrvatskih opernih umjetnika. Zahvaljujući nevjerojatnom rasponu glasa (basso profondo, basso cantabile, bas-bariton, bariton) okušao se u raznim ulogama ostavljajući u njima djela trajne vrijednosti. Snažnog izvedbenog temperamenta, živog interesa za sve fenomene opere kao žanra (priča, pjevanje, gluma, glazba, kulise...), jakog osobnog magnetizma na pozornici, doista, svakom svojom izvedbom nadilazio je neprijepornu umjetničku zahtjevnost opernog predloška pripremajući pjevačku artikulaciju, apsolviranje notne/glazbene deskripcije, istančanim poniranjem u sve upute iz samog literarnog izvornika (budući da je u opernoj karijeri slojevitost i stilsku dorađenost vlastitog repertoara ponajviše imao u djelima s potpisom Prosper Mérimée, Shakespeare, Pierre Beumarchais, braća Grimm, Jean-Nicolas Bouilly, E. T. A. Hoffmann, Aleksandar Puškin, Gabriela Preissová, Walter Scott, Zacharias Werner...). Erudicijski spajajući najbolje od literarnog kanona s opernim stvaralačkim intenzitetom, knjiga za njega postaje fundamentalni ritual osobnog iznačašća rekonstrukcije i kreiranja smislenog estetskog poretka u zadanom liku, no istovremeno, Giorgio Surian drži Knjigu presudnom putovnicom idejama, kulturnim i duhovnim odrednicama, razvidno mu je da nam Knjiga pruža jedinstvenu mogućnost da se na misaon način sagleda tipologija događaja, ljudi, svijeta. I možda je to ponajbolji animator dekodiranju motiva s kojim Giorgio Surian stvara svoj literarni prvijenac - knjigu za djecu i mlade - "Knjiguljica". Upravo ta generacijska uputnica - knjiga za djecu i mlade - poticajno izražava senzibilitet da najbolje ideje, duhovne težnje te plemenitost i nadalje naraštajima u odrastanju otkriva i nudi knjiga, koliko god taj ukoričeni sadržaj bio suvremenošću zasjenjen atraktivnim ali često površnim digitalnim pomagalima. Štoviše, svojom publikacijskom misijom "Knjiguljica" nepogrešivo pripada postmodernom svijetu i njezini pasaži o Knjizi zapravo su i formirani u okvirima globalne kulture, što ju čini bitno različitom od svih izdanja za djecu i mlade. Kad, priča Giorgia Suriana je kvalitetna jednom potpuno unikatnom (više nego ikad potrebitom!) primjesom. Ova knjiga za crtanje ljudskih naravi, dijaloških prepleta, karakternih ćudljivosti, vezivatelja osobitih ambijenata i scena, dapače, što se tiče fabule, kao doživljavačko sidrište, narativni katalizator i akcelerator, interpretativni komplikator i rješenje, živim sudionikom cjeline zbivanja, riječju Svrhu – koristi Knjigu. "Oljuđenu" Knjiguljicu. U osebujnoj urbanoj bajci, ona je (mala knjižica imena Knjiguljica) kao i knjige u ovodobnosti na margini i iz te autsajderske suprotnosti vidi o čemu ljudi sanjaju, čemu su težili, progledava u ono što godinama netko skriveno nosi u srcu dok hranjen iluzijama zavaravajući jasno i izvjesno sebe i druge tone u košmar niskih i bespredmetnih nagnuća. Takvima - suočenima s vlastitom fatalnošću gdje im je nemoguće dohvatiti odgovore na brojna pitanja kad pravih odgovora ionako nikada samoobmanama nema - mala knjižica (Knjiguljica) bljeskom neočekivanosti unosi poruku nade, pomirenja, boljitka, svojim moćima teži tome da bude spoznato dobro kako bi dijete, pojedinac, obitelj, zajednica ili čitavo društvo opstali u skladu i sreći. Priča Giorgia Suriana potvrđuje, svi s Knjiguljicom u blizini odjednom ugledaju nešto što su godinama nastojali vidjeti bez uspjeha, neki njezin gest otkriva im cijelu riznicu ljepote što se skrivala, baš upravo otvorena stranica spašava znanjima u koja se sumnjalo, s njom opsjednutost prolaznim tlapnjama u zamjenskom transferu gipko se giba jedinstvenoj ljepoti... Riječ je o iznimno posloženom djelu neobične i neuobičajene tematike koja je inovacija ne samo u regionalnom publikacijskom portfelju nego i u korpusu univerzalne beletristike, poglavito one koja se usudi razmatrati krhkost ljudskog bića i njegove duše u trenutku uskrate artefakta (Knjiga) koji se ne tiče samo osobno, ili bližnjih, već zajednice s pokoljenjima post-festum i pro-futuro u potpunosti. Pozitivan dojam dodatno garnira dirljiva demontaža globalno obesmišljene virtualne ne/stvarnosti, svagdana u optjecaju, gdje se u maštovitoj spisateljskoj adaptaciji profano efemeran pojam mobitela, tableta, facebooka, televizije i interneta – ne spominje ni jedan jedini put. Vizualna nadgradnja dragocjeno puni književna nastojanja "Knjiguljice", jer ilustracijskom aurom (s potpisom Sunčice Tavrić) primamo optiku ležerne strane gorljivosti male knjižice u oplemenjivanju svih i svakoga. U izvanliterarnom kontekstu mudro rješenje prozračnih, čistih, klasičnih ilustracija inteligentno je obogaćivanje fabule čime priča i vizualno diše dajući prostor zastati i filmofilski se stopiti s kadrom, na vlastitoj koži shvatiti/osjetiti snagu Knjige koja odmah i Vas može nabolje promijeniti...

Tomislav Ribić – njegova “Odhajanja” od sveta, od nemira, od lubavi i hotimično nehotična prihajanja svetu, nemiru, lubavi, plahutanja od vesmirskoga oreha, praslovanske lipe do odhajanja fikcijskih snovitih, dodirnih, do stapanja s vesmirom i osjećaja ves mira poetsko je traganje i odiseja jedne generacije za smislom i biti, paradoksalni bijeg od svakodnevne pojedinačne samoće koja postaje simbolom samoće same (ležati v ancugu sam na posteli), bijeg iz nametnute suvremene samoće u samoće birane i sigurne, astronautske, ljubavne, jezične, u motrišta s kojih sve postaje jasno i jednostavno. Odhajanje u pjesmu samu sebi dostatnu, pjesmu koja se otisnula i vesla iz rukavca u rukavac, mijenjajući ritam ovisno o tome što ju čeka, sigurnost, meandar, brzak, pličina ili glibina. U tom se prostoru sav smisao zbija u zvuk/tišinu i ritam. Svijet je to u kojemu (i stihovima i u njima!) drma črni (hudi, belzebub, satanuš, maloš), metaforičko utjelovljenje izokrenute gravitacije, bijeloga praha, alkohola. Črni hudi nosi pradu, a sve uz raspojasanitanc coprnica bahornica, i onih iz povijesti i suvremenih. Iz nekih svevremenskih nemira i rastrganosti u ciklusu Plava čkomina otkriva nam se horvacka socijalna stvarnost predočena lajtmotivom hoste. Mami nas lirskom poetskom sintagmom u naslovu – koja asocira na domjanićevske arkadijske prostore možda iz nekog genetskog poetskog pamćenja – da bi postala teškom metaforom žmehke hrvacke čkomine (tvardogutec!)… Nakon toga spremrzli muži hodočastiju peronima zaprtih fabrik, dosta su im i moraju im biti frtaljica i cigaretlin – rieči su hičene vu veter, nemamo za plin, prodali bumo hostu – onu pravu. Logična su odhajanja iz takva svijeta u prostore ves mira, idile. I poezija kao svojevrsno odhajanje na odhajanjima svekolikim istražuje sve što nam se nasljedstvom, povijesnom datošću raciom nudi kao izlaz: no svaki od mogućih putova dobiva drugi smisao od uobičajenog, čak i proturječan svojoj biti. Vidljivo je to u poigravanju biblijskom motivikom: Slike se zlomiju vu očima i saka… Spoveda deset značenji kak deset zapovedi (Nedela, pondelek)… Ciklus Planetarijom A. D. 2010. iskreni je homage Krleži i Baladama na formalnoj razini, (naslovi pjesama, citati, krležijanski leksički korpus, rime, ironija i samoironija, poigravanje klasičnim jezičnim instrumentarijem koji nudi vers kajkafski, brojni postupcikoje spajaju zvučnost i ideju, ponavljanja, a nadasve bogata metaforika), nego i na idejnoj. Krležina glazba kajkaviana teška sudbinska žveplena sprepletena je z ritmom električne gitare i živcom Ziggy Stardusta pa i aliteracije za č, i joči i žolč i lučiščučvumiruč dobivaju novo značenje. A usud se promijenio nije: kervavi pir, hudega dar / Pravice z megle ne nigdar. (Vuki) Samo što su se neke meglenove dosmicale: Puknula je v polu mina/znamenuvanje konca nama sima… Poetski je jezik Odhajanja u svojoj biti jezik filmski, jezik kadriranja, jezik poetskoga redatelja koji iz svijeta i života bira scenu i šalje ju u vječnost u nekoj boci pod mogućom kamerom čitateljskom (nije li jedna od najljepših definicija književnosti kako je ona otkrivanje metafora u svakodnevnom životu?). Usred svega što pjesnik jest kao dijete svojega vremena i prostora i o čemu pjeva, izraste i pjesma o onome što želi da bi odmah zaključio: Počelo je kak navek počne (Vir) – ujevićevska spoznaja da se najdublje stavri ne dešavaju samo nama, ideja o pobratimstvu lica u svemiru (ne boj se, nisi sam, i ne gordi se…). I tako se poetska zbirka Odhajanja kao u kaleidoskopu rascvjetava iz intimnog u opće i obrnuto, od Winterreise do Gazophylaciuma i Zapisa i Mertvoga morja, dok njome žare i pale bahornice, strahi i sončevi soldati, ritam joj daju svaki na svom instrumentu ili bojom i kamenom Jim, Janis, Jimmy, Pet, Sid, Hieronimus Bosh, Gaudi, dok stihovi teku po potrebi pjesme, od rastrganih do skladnih, čak i soneta, ili pak minipjesama u prozi u ritmu fandanga i kadriranjem kao u Fandangu i Durangu, ostaje na kraju Exodus uz malo tradicije, za svaki slučaj: Duha po octu kak da zaustavla cajte pred smerti, jer Spod nas vreme čepi kak metafora… (iz recenzije V. Šinjori)

Povodom javnog predstavljanja multimedijalne publikacije (kompaktna ploča/zbirka pjesama/zbirka fotografija) Speculum “Tamo gdje sve počinje” (poetsko/glazbeno/vizualna izvedba) Žitnica Staroga grada, GMV, subota, 20.5.2017.
Obilježavanje Svjetskog dana kulturne raznolikosti 21. svibnja (ovogodišnjom već trećom impostacijom) pokazalo se jednom od najzanimljivijih varaždinskih kulturnih manifestacija. Dapače, multimedijalni umjetnički program s premisom u pjesničkim izdanjima pod nazivom Speculum proteklih godina ne samo da je bio najposjećeniji varaždinski poetski event, nego je i prvi varaždinski umjetnički projekt koji je službeno predstavljen u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu te je s velikim uspjehom zaključio prošlogodišnji Međunarodni sajam knjiga Interliber u Zagrebu. Uistinu, rijetko je neki varaždinski umjetnički projekt (bazično pjesnički publikacijski akt) u tako kratkom roku zabilježio sličan odjek, što prema svim relevantnim kriterijima, prije svega, za sobom povlači neprijepornu vrijednost, osim toga i bitnu stilsku inovaciju koja kreativnom registru Speculum jamči pozitivnu distinkciju. I ta invokacija u genezi je vezana, intencionalno zamišljena stvaranjem ovogodišnje poetsko/glazbeno/vizualne izvedbe Speculum “Tamo gdje sve počinje” (subota, 20. svibnja), zbog čega je posve racionalno i razumljivo takav diskurs predstaviti u okrilju posljednjeg misterioznog, zagonetnog, široj javnosti sasvim nepoznatog arhitektonskog bisera Varaždina – Žitnici Staroga grada. Štoviše, sam dekor koji baštini današnja Žitnica (u začetku opsežne građevinske renovacije, unutrašnjošću nalik skeletu kojeg nakon temeljite anatomske vivisekcije čeka potpuna transformacija i revitalizacija) savršeno odgovara karakteristikama poetsko/glazbeno/vizualne izvedbe “Tamo gdje sve počinje”, jer izvedba je sižejno, žanrovski i ikonografski upravo umjetnička diskusija iz društvene anatomije, analiza duhovnog i emocionalnog interijera te eksterijera svijeta u kojem smo. Na tom postamentu umjetničke preokupacije, stvaralački vrutak poema iz najnovijeg Speculum zapisa “Tamo gdje sve počinje” iskoristio je svu snagu i svrhu malih stvari koje postojanje čine toliko bogatim, te artikulirano istražio mjesta gdje se susreću prijateljstvo i ljubav, sile suočavanja dobrog i lošeg, dijalog svekolikih nevidljivih distanci između nas. Predočeni patos rasprava je pred banalnošću, alijenacijom, razdrobljenosti kurentne stvarnosti od vrijednosti, i očekivano da je umjetničkom sinestezijom ovo pjesništvo na sebe vezalo raznolike artističke osjete (spisateljstvo, teatar, glazba, film, fotografija…) – kumulativno unutar arhitektonski zagonetne Žitnice. Kad, specifično senzorno inklinirane pjesme u Speculum opusu ne znače tek izraz slobodne retorike i verbalizma, već, nesvakidašnje, zauzimaju mjesto platforme potrage za njom – Slobodom – njegovanjem purificirane emotivne vrijednosti riječi, pokreta, zvuka, slike… i logično je da stihovi zapisa “Tamo gdje sve počinje” budu ravnopravno s glazbom stopljeni na kompaktnu ploču, što samu publikaciju izbalansiranim uključenjem niza artističkih žanrova čini jednim od najinovativnijih artefakata – istovremeno glazbeni CD, zbirka pjesama i knjiga fotografija. Kanaliziranu komunikaciju svih navedenih umjetničkih pravaca jamči javno (koncertno) predstavljanje koncepta publikacije Speculum “Tamo gdje sve počinje” u Žitnici: na sceni dominira glazbeni ansambl koji vokalnom/instrumentalnom/teatarskom vještinom (piano, ritam gitara, bas gitara, bubanj, sempl/loop ritam mašina) kompatibilno dopunjuje upečatljiv pjesnički štimung, dok se u auditorij-ambijentu Žitnice redaju fotografski kadrovi (Andrej Švoger) i adaptirane filmovane scene urbanih žarišta prikladno zaokružujući, uopćavajući cijeli happening. U programu sudjeluju: Robert Plemić, Zvonko Zečević, Daša Suhić, Vinko Puclin, Edvin Đerahović, Matija Burek, Rajko Puclin, Andrej Švoger, Martin Košćak

Rukopis (Madona na prozoru) nagrađen je 2. nagradom na književnom natječaju Matice hrvatske Osijek za originalni prozni tekstVećina priča iz zbirke uspješno je publicirana i u mnogim respektabilnim – domaćim i inozemnim – književnim časopisima i literarnim separatima (Večernji list, LicUs+, Plima, Futura, Nedjeljni vesnik, Nova Istra, Koreni, Varaždinski književni zbornik…) Zbirkom kratkih priča “Madona na prozoru” već etablirana autorska osobnost Tomislava Ribića odlučuje se za preskakanje nametnutih stilskih ograda te ovdje realizirana žanrovska/stilska/kolažna slojevitost – fusijskim zagrljajem – uspješno bombažira na ničijoj zemlji omeđenoj raznorodnim spisateljskim rješenjima – posvajajućih ih u jedinstven iskaz. Hibridna prozna “weird wave” avantura na žanrovskim razmeđima, uslijed baraža dekonstrukcijskih prerasklapanja što svaku priču zanatski od početnog malnutricijskog slow-motion ritma, preko kombinatorike promjene kursa, naglo, odvode u kontrapunktirajuće fantazmagorično finale – crossover zrela je i uspješna namjera; sugestivni kulturološki portret generacije koja grogirano hvata korak s vremenom na raznorodnim krhotinama recentnih povijesnih, ekonomskih i civilizacijskih (burnih!) ishodišta – zbog čega se posezanje za bizarnim surealnim zaključcima priča doimlje kao logično ušće. Naprosto, “Madona na prozoru” nalik je na uvrnutu, ali drsko maštovitu kolažnu montažu, gdje se promišljeno do rasprsnuća krčkaju najčudniji sastojci što čine temelj i koru naše sudbine… Kompozicija već prve (eponimne) priče (Madona na prozoru) neraskidivo je vezana o okolnosti što nas okružuju (gubljenja u praznovjerjima /ukazanja Bogorodica na prašnjavim prozorima zagorskih potleušica/ i digitalnim virtualnim /ukazanja bolje realnosti na ‘prozorima’, sučeljima računalnih monitora/ kozmosima) i ona je opisivanjem svojstvena samo onom umjetniku koji je svojim vlastitim sposobnostima vičan pronaći u životu bitne smjerove što mu otkrivaju zakon općeg kretanja, transformacije što individue iz privida nepatavorene božanske milosti pretvaraju u žrtve, ili čisto zlo. Zbog čega i naredni prozni uradak Usne boje trule višnje (kao i na kraj smješteni Etida za e-mail i Balada o zaklanoj ovci i chatu) osebujnom crnom komikom nastavlja analizirati utjecaj suvremenih elektronskih medija masovne komunikacije na odnos žene i muškarca, želje i otuđenja, prolaznosti i neispunjenosti – s podjednako morbidnim koncem kao i u prethodnoj storiji. Ali, Tomislav Ribić u “Madoni na prozoru” slika sveopći život (uostalom, knjiga broji 25 priča), i kad treba sabrati cjelokupne utiske, sve opservacije unutar korica ulaze s istim pravom, jer u supstanciji zbirke neće se javiti ni jedan jedini drhtaj kojemu ne bismo mogli pronaći uzroka i potražiti posljedice u cijelom njezinu opsegu. Odatle, kurioznost ljubavnih relacija, svladavanje ili raspirivanje erotskih silnica te mistificiranje (ne)moralne nadzirljivosti narcizma – intonacije su impregnirane unutar Posljednje predstave, Klopke, Zatvorskog turizma, Riječnih duhova… Izgledno, takvoj seriji u paket aranžamanu tip-top pašu prototipske egzistencijalne tjeskobe (Mjesta iza sunca), koje znaju imati i proizvodne smjese kafkijanske metamorfoze (Muholovac, Klupko, Mravi), crticu o izglobljenoj malograđanštini (Balkon gospođice Sofije), Wim Wendersovski anđeoski rakurs (Triptih; Anđeli), neskrivene gotičke kroki trivije (Keltur, Sjena), izvrnutu “božićnu preradbu” (Zimska bajka), inverzni/perverzni Immaculata Conceptio gospel (Svijet po Amili, Hrčak), ili osvrt na beskrupuloznost instant vjerske propagande (Plastični Isus). Neizostavno, ratni fatalizam kao vezivni motiv pratimo u pričama gdje stanoviti kompozicijski prepleti – iz zgusnuta mraka prošlosti svako-malo izviru nemani – nimalo ne ometaju snagu svjedočanstva (Šesti prst, Neman, Nagazna priča, Blues šumskih patuljaka). Kontrasti i neočekivanosti kao prozni oslonac i stilsko uzdanje “Madone na prozoru” zamjetne dosege i ogledavanja imaju u Sauni – estetski, svjetonazorno konstitutivnoj komponenti knjige, gdje autor petrificira svoju predodžbu svijeta kao prepleta misterioznog, zagonetnog, tajnog, nedokučivog, pa i repulzivnog, sablasnog… …I ako je nekome na prvu suspektno koliko pravilno postupa Tomislav Ribić kada to redovno kontrapunktirajuće fantazmagorično finale gotovo uvijek servira kao neizbježno, nužan sticaj okolnosti, nužan razvitak radnje iz suštine same radnje, nužnost u toku događaja, pisca ćemo abolirati razlučenjem da ukoliko je veća sljeparija koju je čovjek zamislio (klečanje naprama Djevice na prašnjavim prozorima i klečanje djevica ispred digitalno koloriranih monitora), utoliko je potrebno više uvjeta da se ona ispuni upravo onako kako je zamišljeno; a nikada se ne nailazi na sve uvjete kao što je čovjek računao, i stoga se opsjena nikada ne svršava kao što je pretpostavljano – i taj antiklimaks koji remeti obmanjujuće planove u kobno razočaranog izgleda djelom kaprisa, ćudljivosti i surealnog. Prema tome, dok je žudnja protuslovna povodeći se ne za razumom već za grotlom nagona što ih nametala ćutila, i “satisfakcija” je u ekvilibriju s poticajem. U (d)evoluciji ljudi bez supstance – osjetilnom stihijom – materijalizirano histerično praznovjerje pruža ono što njihove potrebe par forfait traže: viribus unitis, virginitet na silikatnom obloku i virginitet na zaslonu liquid cristal display razgledne ploče. Ili da parafraziramo još jedan pop-standard, They have turned Madonna, the Mother of God, into a material girl living in a material world… (dijelovi iz pogovora knjige “Madona na prozoru”, autor eseja Robertino Bartolec)

Druga zbirka poezije pjesničkog nomena Speculum (“Ljubav opstoji”) na mnogo je načina svojevrstan nastavak prve knjige. No, istodobno nadmašuje očekivanja čitatelja da osebujan stilski izraz ponovno doživi u istom tonu. Speculum se ovom zbirkom obraća neposrednije, otvorenije i glasnije, ali istovremeno ostaje zagonetan više nego prije. U toj zagonetnosti ponovno se isprepliću motivi istine u životnom izbivanju. Istraživanje mjesta gdje se susreću prijateljstvo i ljubav kroz nevidljive sile sukoba muškarca i žene ili dobrog i lošeg, okosnica je poetičke ideje. Zaista, čitatelj stječe dojam da je potraga za suštinom bitka u svom relativnom stanju itekako ostvariva – i nadalje i najpleme-nitije – u žanru poezije. Odgovor na pitanje gdje počivaju smisao i besmisao u neisprekidanoj niti uzastopne životne tremulacije (a ona premda počesto bez obzira i uz surovosti – pojedince senzorno inklinirane uzdiže, prekaljuje i oplemenjuje) suptilno je rasvijetljen u samo prividno apstraktnoj rečeničnoj koheziji knjige “Ljubav opstoji”. Naime, pjesma u Speculumu ne znači izraz slobodne retorike i verbalizma, već neobično zauzima mjesto platforme potrage za njom (Slobodom) njegovanjem purificirane emotivne vrijednosti nagih riječi (supresijom vrlo često i “odjevnog” inter-punkcijskog/ortografskog formalizma slova/sentence). Natom imaginarnom postamentu latitudinarne umjetničke preokupacije ljubav (uspoređujući motivske domete prvijenca Speculum) ponovno dominira kao osjećajno žarište u novim zapisima, do mjere da je knjizi kompatibilan naziv Journal intime (vidi pjesme: Katedrala, Najdraža poza). Zapravo, une histoire d’amour pojavljuje se gotovo u svakoj pjesmi (Tango, Lice bez lica, Zatvori oči,Moj anđeo čuvar, Ona, Ljutnja, Chanel No. 5, Ljepota, … … ) i na neki način odana je izuzetna počast (ljubavnim konurbacijama) odgovorna za inspirativno promišljanje. Sentimentalno-čuvstvena toplina (i fizioloških doživljaja) odnosa, dubina prijateljske privrženosti, partnerska udaljenost ili pak miris parfema i osjećaj ugode nečije blizine…, motivi su kojima autorski zbirka ne suspreže svoju naklonost. Dapače, u tom smjeru, iskoristilo se svu snagu i svrhu malih stvari koje život čine toliko bogatim. Međutim, umjetničkom sinestezijom kad se uz jednu vrstu osjeta stavljaju drugi, gdje je pronaći (Ljubav), i još teže, kako je sačuvati, stvaralački je vrutak drugog Speculum izdanja; drugim riječima, predanim spisateljskim afektiranjem samoće, stanovite senzibilne alijenacije, postoji li uopće ili opstoji (Ljubav) u dobu koje definitivno raskida s idealiziranim konfesijama, pitanje je koje otvara granice razmišljanja o intimnoj sferi svakodnevnog izbivanja – kad se, sa smirajem dana i svođenjem računice bitka, suoči samo sa vlastitim odrazom/obrazom pred ogledalom izvan romantičnog dekora topline i protekcije bliskog ili najdražeg drugog. Štoviše, čitajući, mogli bismo pomisliti da ljubav opstoji u kontrastiranju pojmova kao što su dan i noć ili dobro i loše – baš u tom zagonetnom međuprostoru neodređenja, dok se emocionalne silnice nalaze na najstrožoj vagi i ispitu vlastite savjesti. Upravo, Speculum je najprecizniji u baš tom svom obraćanju. Ljubav percipira kao univerzalnu silu, sveprisutnu borbu nevidljivih distanci između muškarca i žene (Mogu li muškarac i žena biti samo prijatelji? ). Ne postoji podilaženje goloj stvarnosti već isključivo samopro-matranje manifestirano, pa čak i!, prihvaćanjem smrti kao osnovnog životnog ciklusa poduprtom čistom ljubavlju (…i zato nemoj biti tužan, jer kakva bi razlika bila da umrem sutra…, iz pjesme Godine). No, da ne bi pomislili kako je neopipljiva zbilja i relativiziranje životne stvarnosti/aktualnosti (inzistira-njem na izrazito intimističkim štimunzima) jedini okidač za potragom slobode pjesničke volje, može se napomenuti činjenica koja govori u prilog suprotnom: neosporno je da Speculum ne bježi od lica gole svakodnevice, ide ukorak s današnjicom. Takvih poetiziranih odjeka i intonacija nedvojbeno susrećemo u Zoni bez riječi, Zakrivljenoj istini, Pogrešnim vratima, Crvenoj kiši, Misici, Anesteziji … …, i predočeni patos prosvjed je pred banalnošću, prazninom, razdrobljenosti recentne stvarnosti od vrijednosti. Kao kod svakog istinskog Pjesništva u zbirci “Ljubav opstoji” nalazimo fajtersku oštrinu uz mekoću Čovjeka koji umije da voli, jer zna zašto ustraje i pregara – kontra svakog i svih krojača te dizajnera/modelara duša. I onda dekompozicijska estetska forma nije nikakvo rasplinjavanje, to je produbljivanje stvari, unošenje širine kojom se postiže cjelovitost izraza, zaokruživanje oblikovanja force uoča-vanja i uopćavanja. A vezano na istaknuti zamah, svakako valja posebno napomenuti da je ovaj rukopis na identičan način šire motivirao i kreativno mobilizirao umjetničku prilagodbu – kao što je to bio slučaj i s prvim Speculum izdanjem. Naime, nakon prošlogodišnjeg (2015. g.) iznimno uspješnog prvog varaždinskog obilježavanja Svjetskog dana kulturne razno-likosti (21. svibanj) poetsko/glazbeno/vizualnom umje-tničkom izvedbom uz Speculum prvijenac, manifestacija se i ove godine nastavlja uz novu zbirku poezije Speculum “Ljubav opstoji”. Štoviše, ovogodišnja organizacija poprima i međunarodni karakter budući da je u program uključeno prikazivanje nagrađivanog francuskog poetičnog filmskog eseja L’amour existe (redatelj Maurice Pialat) – ujedno, radi se o hrvatskoj premijeri tog značajnog filma koji se bavi analizom utjecaja industrijskog razvoja na karakterističnu parišku arhitektonsku baštinu i način pariškog života, stoga je film ovom prigodom kontekstualiziran s varaždinskim urbanim graditeljskim nasljeđem zabilježenim na fotogra-fijama Srećka Lebinca. Dakako, poezija iz zbirke Speculum umjetnička je platforma (lirski tekstualni vez protkan autentičnom panoramom suvremenog urbanog života) i objedinjuje ove vizualne motive i sadržaje, a upotpunjava ih i teatarska, vokalna i glazbena interpretacija. U programu sudjeluju: Marinko Prga, Daša Suhić, Vinko Puclin, Rajko Puclin i Srećko Lebinec. Nakon što je u publikom prepunoj dvorani Palače Herzer Gradskog muzeja Varaždin (u sklopu manifestacije obilježavanja Svjetskog dana kulturne raznolikosti, 21. svibnja 2016.) predstavljena poetsko/glazbeno/vizualnom umjetničkom izvedbom druga zbirka poezije Speculum “Ljubav opstoji”, prezentirani program svojom specifičnom mističnom atmosferom evidentno postavlja nove kanone te modernim pristupom intrigira – šireći interes do najprestižnijih hrvatskih kulturnih destinacija. Naime, slojevita izvedba koja kao svoju okosnicu ima poeme iz druge Speculum zbirke “Ljubav opstoji”, 28. lipnja prikazat će se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (dvorana Gorgona), čime ovaj projekt bez sumnje postaje najznačajniji umjetnički sadržaj Grada Varaždina 2016. godine. Zapravo, radi se o nastavku, uspješnom razvijanju drugačije, suvremenije vizije umjetničke ponude koja svoje začeće ima u prvom varaždinskom obilježavanju Svjetskog dana kulturne raznolikosti (2015.), kada je happening uz prvu, eponimnu zbirku pjesama Speculum uslijed nezapamćenog interesa publike morao biti u kratkom vremenskom razmaku ponovljen, što je rijedak presedan, posebno dok je poezija u pitanju. Ovogodišnja izvedba kreativno obogaćuje izvorne vizije jer sadržaj poprima i međunarodni karakter budući da je u program (uz prikladni uvodni hommage odlasku Davida Bowiea) uključeno (zahvaljujući suradnji s Francuskim institutom iz Zagreba) prikazivanje nagrađivanog francuskog poetičnog filmskog eseja“L’amour existe” (redatelj Maurice Pialat) – ujedno, radi se o hrvatskoj premijeri tog kultnog filma. Kako film sadržajem analizira utjecaj industrijskog razvoja na karakterističnu parišku arhitektonsku baštinu i sam način pariškog života, razumljivo je da kontekstualizacijom urbanog graditeljskog nasljeđa ovaj kinematografski uradak stavljamo u kreativnu komunikaciju s varaždinskim iskustvima glede istovjetne tematike (Varaždin iz godine u godinu neprikladnim građevinskim interpolacijama bilježi iskazivanje ozbiljnog pomanjkanja shvaćanja vlastite arhitektonske baštine) – stoga je u programu i varaždinski autorski fotografski ogled Srećka Lebinca. Naravno, objedinjujuća umjetnička platforma ovim vizualnim motivima jest poezija iz nove zbirke Speculum, a tekstualni vez tajanstvenih, zagonetnih, ali istovremeno i sugestivno refleksivnih vibracija protkanih autentičnom panoramom suvremenog urbanog života – teatarski i glazbeno iskazuju Marinko Prga, Daša Suhić, Vinko Puclin, Rajko Puclin.

(Iz medija povodom predstavljanja knjige “Tarzan pod smokvom”) U sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige 2015., u organizaciji čakovečke knjižnice “Nikola Zrinski”, nakladničke kuće Modernist iz Varaždina, Dječjeg kazališta Čakovec i Kazališne družine ‘Štolcer’, u punoj dvorani Scheierove zgrade, predstavljena je nova knjiga čakovečke spisateljice Petrane Sabolek, roman za mlade “Tarzan pod smokvom”. Uključujući na kompaktnoj ploči uglazbljene dječje pjesme, ovo najnovije izdanje deseta je, jubilarna publikacija Petrane Sabolek, a kako je tijekom stvaralaštva obogatila domaću literaturu gotovo svim žanrovskim obrascima (slikovnice, pjesništvo, monografije, uglazbljivanje poezije), s pravom se u ovom slučaju okušala i najzahtjevnijim, proznim romanesknim stvaranjem. Upravo iz tog razloga, kako je u uvodnom govoru istaknula ravnateljica knjižnice “Nikola Zrinski” Ljiljana Križan, nova knjiga Petrane Sabolek dobila je čast označiti kako vrhunac tako i zaključenje ovogodišnje nacionalne manifestacije Mjesec hrvatske knjige u Čakovcu, te je samom programu predstavljanja romana pridruženo i scensko uprizorenje dijelova “Tarzana pod smokvom” (igrokaz su na oduševljenje prisutnih pripremili i odigrali Dječje kazalište Čakovec i Kazališna družina ‘Štolcer’). U ime nakladnika knjige (Modernist nakladništvo), pisac pogovora romana Robertino Bartolec podsjetio je na vrijednosti dosadašnjeg književnog opusa Petrane Sabolek, naglasivši da premda širokog tematskog spektra i žanrovskih rekombinacija, pismo Petrane Sabolek uvijek pripada obzoru dječje i mladenačke neočekivanosti, dobu odrastanja i stasanja, tražeći aktivno u tom dobu revitalizaciju naše nedužnosti, nevinosti i dobrote, ali i, introspekcijom i promišljanjem, kroz život pomalo stišane elemente zaigranosti, optimizma i perspektive… Dapače, nastavio je, ako su prijašnja izdanja autorice progovorila (i) autobiografski iz dječje perspektive, “Tarzan pod smokvom” fabulom hereditarno odlazi analitički još dublje brazdama obiteljskog stabla, doslovno nudeći pasaže izravno iz očeve situacijske detaljizacije, jer priča nas dekorativno i dramaturški pozicionira u Grčku – zemlju očevog porijekla. Stoga ne čudi da nam je Petrana Sabolek (vezana za junake knjige i emotivno) užitkom kreirala napeti zaplet, koji od početno avanturističkih osobina u drugom dijelu hvata klasične detektivske natruhe, opisno dotaknuvši i pripovjednu matricu žanra zemljotresne/morske katastrofe, da bi priča primjereno skončala hepiendom. Naime, Nikos i Stavros dječaci su koje nezadovoljstvo nakaradnošću i patvorenošću svijeta – gdje je nestala svaka okolnost plemenite i autentične ljudskosti – romantično motivira pošto-poto napustiti rodnu grudu potragom za simbolom pravde, istine i dobra: Tarzanom (prepoznatljiva pop-kulturna ikona koja u svojoj proporcijskoj osnovi fabulativno opravdano inducira glavne junake tom težnjom, i s tim lajtmotivom autorica vrsno spisateljski barata). Navedena literarna ideja definitivno uspijeva vezati pažnju čitatelja svim svojim fantastičnim pustolovnim obratima, no baštini i kvalitete te impulse posve aktualne povijesne periode – što je pisac pogovora Robertino Bartolec također naglasio neupitnom vrijednošću “Tarzana pod smokvom” u kontekstu cjelokupne trenutne domaće literarne produkcije – jer upravo svjedočimo identičnim ljudskim željama koje preko grčkih obala nastoje dosegnuti ambijent boljeg i humanijeg svijeta, a Petrana Sabolek je prva koja se u nas umjetnički pozabavila (mada neizravno naspram temeljne kompozicijske strukture knjige) danas sveprisutnim fenomenom. Pretapanjem spomenutih ljudski snažnih i porukama bogatih pripovjednih rukavaca “Tarzana pod smokvom”, na užitak nazočnih, pozabavili su se u svom dramskom igrokazu Dječje kazalište Čakovec i Kazališna družina ‘Štolcer’. S pozornice dvorane Scheierove zgrade – sintezom nekoliko prizora – glumački, kostimima, rekvizitima i zvukovljem (uz projekciju ilustracija koje su na velikom platnu dodatno pojačale vizualni doživljaj romana) impresivno je ukazano na glavne provodničke stazice priče: na zanimljive anegdotalne crtice u Nikosa i Stavrosa, kontrastne a živorodne karaktere Kapetana, Afrodite…, duhovitost ali i moralnost potrage za ‘otuđenim’ nakitom na brodu…, dojmljivo pruživši emocionalne obrise likova, kao i sveukupnu imaginacijsku zaigranost i šarolikost knjige. Dapače, gusto protkanim kratkim scenskim predstavljanjem Dječjeg kazališta Čakovec i Kazališne družine ‘Štolcer’, bez sumnje već sada može se naslutiti sva zanimljivost skorašnje cjelovite kazališne adaptacije “Tarzana pod smokvom” (premijera se očekuje krajem ove, odnosno početkom 2016. godine). Dakako, na kraju lijepe književne večeri – zahvalivši svima na dolasku, organizatorima, glumcima, nakladniku, kao i obitelji te najbližima – autorica Petrana Sabolek obraćanjem je dirljivo izdvojila da je za narativno tkanje cjelokupne knjige grijač svih zbivanja do samog finala bila memorija na vlastitog oca, faktografija njegovih sudbinskih, prije svega, humanih životnih implikacija. Stoga, pod svjetlom dosadašnjih izdanja Petrane Sabolek, u “Tarzanu pod smokvom” dobili smo otvorenu mjeru trajne doživljajne i stvaralačke zaokupljenosti te autorice – neposredno, indikator i kriterij zdušnog i brižnog čovjekoljublja rijetko je ispuštan iz vida.

Fantastično pozitivno od čitatelja i kulturne javnosti primljena serija knjiga Miroslava Klemma (“Izgubljeni grad”-izdavač Modernist 2009., “Nepoznato cvijeće Varaždina”-izdavač Modernist 2011., “Stoljeća oko nas”-izdavač Modernist 2013.) o nepoznatim i neprepoznatim vrijednostima varaždinske urbane ostavštine, nastavlja se novim izdanjem “Varaždinski zvjerinjak”, knjigom u kojoj se fotografskim zapisima (njih 80 u koloru) i stručnim te komunikativnim komentarima analizira varaždinska arhitektonska panorama iz perspektive umjetničkih djela na portalima i palačama sa životinjskim motivima (sve u rasponu od 13. do 20. stoljeća), čime je ovom knjigom (dakako i u kontekstu prethodnih) zasigurno kreirana nezaobilazna kulturno-umjetnička literarna posjetnica Varaždina. Naime, arhitektura je najdruštvenija od svih vizualnih umjetnosti, a protokol zaštite kulturne stečevine precizno odražava recentne društvene prilike, bilo da se radi o kulturnoj produbljenosti, ravnoteži, uglađenom razvoju, ili odvijanjima sasvim suprotnog intelektualnog trusta. A pojedinci, poput Miroslava Klemma, koji su odnjegovali i sačuvali smisao za ljepotu i usklađenost “povijesti” arhitekture, s posebnom suptilnošću nastoje (lokacijskim, planskim, tehničkim te imaginativnim argumentima čvjeka i suđene mu sredine) objašnjavati odlučujuće faktore sučelja baštine i novogradnje – i ovaj put su za to poslužili likovi životinja umjetničkim izvedbama kreirani po središtu grada Varaždina. Jer, evidentno, arhitektura je prvi i najvidljiviji znak djelovanja umjetnosti na sredinu u koju se udomaćila; njezini funkcionalni, konstruktivni i estetski oblici, često, dovoljni su da se mnogo što u životu Grada (Građana) izmjeni, da se stazice kojima se umjetnost, obično stidljivo i pomalo na silu, uvlači u pojedince, ipak, pretvore u široke ceste do duhovne restauracije. Zaista, Miroslav Klemm knjigom “Varaždinski zvjerinjak” (posljednja u nizu njegovog, prema izrazu Edmunda Husserla, historische Besinnung ciklusa) plemenito nastavlja misiju komunikativne dokumentacije graditelja (i) varaždinskih zdanja karakterističnih za formiranje fizionomije urbanog središta sjeverozapadne Hrvatske. Štoviše, ovom serijom publikacija nije zapečaćena samo evidentna praznina u poznavanju bližeg i daljnjeg arhitektonskog legata, nego je i znatno unaprijeđen dohvat/prepoznavanje doskora zanemarenih/zaboravljenih stvaratelja fantastičnih artističkih implementacija unutar varaždinske gradske jezgre. “Varaždinskim zvjerinjakom” dobili smo knjigu-uvid u arhitektonsko-urbanistički razvoj grada ovaj put kroz umjetničku normu životinjskih motiva na pročeljima te interijerima palača i zgrada, što je ujedno analitičko i sintetičko djelo, zbornik (temeljem amblematike zidane faune) intrigantnih podataka o genezi Varaždina, njegovim transformacijama, tendencijama u značenju uporabljenih simbola, uzrocima izbora. Naime, svaka životinjska ikona – grb – kumulira složen sustav priopćenja ne samo vanjskom materijalnom i kolorističkom bazom, nego i unutarnjim sadržajnim smislom, što zajednički likovima (zvjerinjaku) daje autentični duhovni smisao. Uostalom, svaka “zvijer” arhetipski u kolektivnom mentalnom iskustvu taloži autonomni obrazac određene drevne slike ili mita, stoga svaki ovdje ponuđeni animalni artefakt priča svoju legendu kao oslonac za razumijevanje i odgonetanje skrivene povijesti (i budućnosti) Varaždina. Tom cilju podređena je metodologija prezentiranja materijala u predmetnoj knjizi. I spomenuti primijenjeni postupak publikaciji daje aktualnu i širu vrijednost, jer osnovna premisa zavodljivosti objekta proizlazi iz finoće razmjera, paletne igre svjetla i sjene, korištenih elemenata markacije zavisno o kutu promatranja – odnosno, “zvjerinjakom” se prvobitno slave pikturalne i kiparske kompetencije, gesta, bojena površina ili grafizam što medijem plastične komunikacije vizualno i kapacitivno ističu heraldiku sugestivnosti koja naracijom neminovno jest! potvrđena u terminima purificirane i apsolutne likovnosti. Doista, “Varaždinski zvjerinjak” (tri prijašnje knjige uključujući) svijest je o kontinuitetu ljudske kulture i života, presjek jedne sredine u harmoniji ne samo među ljudima i svjetovima, nego i među različitim stepenicama sada već tako hitrog vremena. Kad, plemenito nadmetanje kreativnosti i graditeljstva (arhitektura) u isti čas jest otvoreni laboratorij specifičnog govora, naročite slike krajobraza, znači, u isti mah možemo provjeriti ritam “velikih svjetionika prošlosti” s razvojnim linijama trenutne tehničke moći, riječju, koliko su tekuće vrijednosti fleksibilne i adaptilne prolaznosti vremena. Naposljetku, Klemmova okrenutost istraživanju zajamčila je pristupačno datiranje objekata, a tom periodizacijom ujedno imamo stilsku kronologiju promjena arhitektonskih opni, vremenski podudarnih i nepodudarnih tipologija u zahvatima, što je drugim riječima ilustracija geneze “starog” i “novog” Varaždina. Šarmantna komparativna otmjenost ove knjige – otvaranjem društveno i javno krucijalne problematike dispozicije povijesno-arhitektonske silhuete, njezinog očuvanja, namjene i preinake – sjedinjena je u diktum da su za to crčation des valeurs poslužili feniks, golub, grifon, ibis, jednorog, jelen, kanarinac, kokot, konj, kornjača, labud, lastavica, lav, magarac, medvjed, orolav, ovca, pantera, pelikan, pliskavica, rak, roda, sfinga, slon, sova, vjeverica, vodenkonj, vol, vrabac, zmaj, zmija…

(Iz recenzije knjige; Nada Rukav Bogojević) I u ovoj trećoj zbirci pjesama, kao i u prve dvije, (Poslije kiše, 2006. i Apokalipsa, 2010.) Dragutin-Karlo Pakšec ostao je tematski vezan za ocrtavanje životne zbilje i vremena u kojem živimo. Nebrigu čovjeka i nebrigu za čovjeka. Brinu ga neiskrenost, otuđenost, uništavanje prirode i prisvajanje tuđega. Vrlo dojmljivo prisjeća se i Domovinskoga rata i strepnje. Pjesnik niže stihove spontano, onako kako osjeća i razmišlja. Bez figuracije i moderiranja. Stihovi se rimuju (ali ne usiljeno) i nadovezuju kao odraz naglašavanja poetičnosti i autorovog emotivnog naboja. On ne stoji po strani već opominje: Država je depresivna / U tunelu mrak-sunca nema / Ciča zima Sirotinja je agresivna (pjesma „Recesija“). Pjesme u zbirci nisu strogo tematski poredane, već nadolaze spontano, kao da pjesnik ne želi čitatelja ograničavati, te mu daje na volju da sam stvori svoj sud i redoslijed. Kada progovara o prirodi, upozorava i zakljuĉuje: Čovjek ruši i gazi sve pred sobom / Ne birajući sredstva / Sam je sebe učinio robom (pjesma „Priroda i društvo“). Vrlo upečatljivo ocrtava i čovjekovu samoću: Ja i moja četiri zida / Jedan prozor-jedna vrata / Tugujemo-samujemo / Svakodnevno dvadeset i četiri sata (pjesma „Četiri zida“). Uz pjesme na standardu pjesnik je u zbirku uvrstio i nekoliko pjesama na urbanoj kajkavštini. I mogla bih tako redati pjesnikova životna opažanja kojima nas želi osvijestiti da budemo bolji, da budemo odgovorniji i kritični i da se ne uvlačimo u svoje ljušture i pravimo kao da nas nije briga za sve što se oko nas zbiva. Stoga preporučujem ovu pjesničku zbirku da ju pročitate jer ju je Karlo s tom željom i napisao: Moje su pjesme moji anđeli čuvari / Rame za plakanje / Uši za slušanje (pjesma „Moji anđeli“)…

Ogledalo (lat. speculum) poznato je po svojoj duboko simboličkoj ulozi i kao takvo njegovo je prisustvo kroz povijest nezaobilazno u misaonom habitusu. Koristeći djelovanje zrcala kao amblematske prezentacije dihotomije suvremenog svijeta, u zbirci prisutne suptilne poetske bilješke tihi su promatrač društva u sebi, i sebe u društvu. Prihvatimo li navedenu pretpostavku umjetničkom misijom iza nazivnog kriterijuma Speculum (znači, da između pojedinca i društva uvijek postoji određen odnos međudjelovanja, da se taj odnos od disperzije do suspenzije mijenja u zavisnosti od oscilirajućih političko/ekonomsko/socijalno/trendovskih osnova razvitka čovječanstva), posve nam je razborito akceptirati condicio sine qua non da je ovaj rukopis isključivo! autorskog nazivlja Speculum. Naime, refleksivnim, odraznim tendencijama, nomen je banalan, trivijalan, jer, autor, kao i svaki drugi čovjek, uvijek je i nužno član određenog društva, društvene grupe…, štoviše, autor, kao i svaki drugi, predstavlja ensemble društvenih odnosa, i budući da društvo kao cjelina regulira svaki svoj dio, i svakog pojedinca kao svog člana, to ono onda jednoznačno određuje i autora. Stoga ekskluzivno treba tek pitati kako konkretno društveno uređenje zrcali – da bi smo razabrali odnos koji tu postoji između društva i autora kao člana toga društva. Upravo iz te promatračke perspektive, zbirka pjesama Speculum predstavlja refleksivni ensemble modernih društvenih odnosa, to jest, svojevrsnim zrcaljenjem istih ona vjerno vodi do objašnjenja vlastitih pjesničkih aspiracija zbog kojih se konačno različiti utisci sabrali pod iste korice i vezali zajedničkom mišlju – Speculum. Nedvojbeno, predmetna knjiga okidač je za dublje promišljanje postojanja u omeđenom vremenskom trajanju života pojedinca predodređenog konkretnom društvu i svijetu; analizirajući pjesnički izvanjsko, nastoji se doprijeti do krajnjih granica pozadine, gdje mane i vrline postaju jedno. Dakako, u vrlo konciznim, suštinski prodornim i neposredim stihovima, kroz koje se isprepliću pomalo transcendentalni pogledi na bazične vrijednosti, nekoliko se motiva posebno ističe. Na prvi pogled zapažamo opservaciju beskonačne ljubavi, čija komunikativna uloga između autora i univerzalnog nadosjetila prelazi puko shvaćanje tjelesne sklonosti. Ovdje ljubav označava prevaljeni put spoznaje, bez početne i krajnje točke. Drugi motiv je smrt, izrazito blizak konotaciji ljubavi. Krivo bi bilo pomisliti da je riječ o apatičnoj konačnici ili pomirbi suprotnih sila. Smrt se u pjesmama vraća iskonskoj tami, otvorenom mraku u kojem tek započinje kreacionistička pobuda, preokret poznatog smjera prema nedokučivoj prazinini. Takvo je smrtno sagledavanje u nekoliko pjesama uporabljeno u svrhu predumišljaja opstanka i nadilaženja vlastitih barijera. Treći prikriveni motiv svakako je veza prošlosti i budućnosti. Sadašnjost je kod Speculuma koncentracija utisaka današnjice, a ujedno i okidač za dublje promišljanje postojanja u omeđenom vremenskom trajanju života… (iz recenzije Ive Potočnik). Knjiga je na SVJETSKI DAN KULTURNE RAZNOLIKOSTI (21. svibnja) predstavljena poetsko/glazbeno/vizualnom umjetničkom izvedbom u Palači Sermage Gradskog muzeja Varaždin (u programu su sudjelovali Marinko Prga, Hana Hegedušić, ansambl Kajtebriga, Andrej Švoger). Budući je predstavljanje zbirke od 21. svibnja 2015. godine izazvalo nezapamćeno velik i pozitivan odjek te interes javnosti i ljubitelja kulture, na zahtjev građana Grada Varaždina poetsko/glazbeno/vizualna umjetnička izvedba uz publikaciju zbirke Speculum ponovila se u atriju Staroga grada, čime je ujedno spomenuti program, uz taj lijepi presedan, jedan od najznačajnijih umjetničkih događaja Grada Varaždina 2015. godine.

“Otmjeno napisanim postavkama o intelektualnoj i estetskoj obnovi, metodom tihe pobune, Paterova Renesansa izaziva konvencionalne društvene kodove i neizostavan je engleski doprinos misli moderne Europe…”

Rachel Teukolsky (Renaissance and the British Aesthetic Movement)

Za artikulirati pogled na modernu europsku kulturu i njezine ključne predstavnike, postoji nezaobilazan prerogativ (do ovog prvog hrvatskog izdanja, ovoj naciji knjižarska nepoznanica): Walter Horatio Pater i njegovo dionizijsko iskustvo niveliranja estetskog reda i umjetničkih zavojaka esejistički situiranim objekcijama, naime,“Renesansa – studije o umjetnosti i pjesništvu”. Posve je izvjesno da je knjiga Waltera Patera “Renesansa – studije o umjetnosti i pjesništvu” servirala europskoj kulturi stil i stav koji su vlastitim vrlinama snažno utjecali na modernu filozofsku i umjetničku misao. Naravno, s Walterom Paterom ne počinje niti završava do krajnjih granica odnjegovan artističko-analitički rakurs, elementarna esejistička sudbina, također, ne počinje niti ne skončava dekadentistički pokret za čije je prve povoje, planove i plakete bio neumoran radiša i boljiša. No čitav njegov misaoni sustav, koji je isto toliko antički koliko je moderan, svjedoči o samozatajnom i enigmatičnom (nije se eksponirao poput svojih suvremenika Wildea, Disraelija ili Swinburnea; Henry James Patera naziva “the mask without the face”…) plamenu jednog velikog predstavnika svojega razdoblja, vremena pobune i mudrosti, traženja i nalaženja, pri čemu čitanjem Patera participiramo u događaju koji svojim dimenzijama nadilazi granice konvencionalne literarne priredbe. Baš zato, prelistavajući njegove pasaže i odlomke, nadahnutu strukturu njegovog jezičnog gejzira, objašnjava nam se izričita ljudska duhovna Sudbina, što je njen put, njen moral i njena satisfakcija nad gomilom pisanih i nepisanih pravila koje smo si u međuvremenu sve nego gipko i poetski nametnuli. Ova knjiga jedinstven je primjer u esejistici te žanru kritičke literature gdje autor koristi jedan veliki kulturni pokret kako bi njime iskristalizirao one esencije koje demonstriraju posve individualističko reagiranje prema fenomenima vezanima uz umjetnost (piše Pater “… što je meni ona pjesma ili slika, ona intrigantna osobnost iz života ili fabule neke knjige? Kakav utjecaj ona ima i čini na mene? Omogućava li mi kakvo zadovoljstvo, ugodu? Ako je tomu tako, kakve je vrste i kakve je snage to zadovoljstvo ili ugoda? Razrješenje tih dvojbi ključni je faktor s kojim treba biti zanesen estetski kritičar…”). Tekstovima koji analiziraju renesansne velikane – Leonardo, Michelangelo, Botticelli, Mirandola, Giorgione… – Pater pedantno oslobađa umjetnost od svake moralne, vjerske, utilitarističke zadatosti, afirmirajući neobuzdanu čulnost, osjećaj, sense, kao najveću kvalitetu koju umjetnost prenosi našim neupitno prolaznim trenucima. Ta doktrina nešto kasnije možda i jest nabusito derivirala u umjetnost radi umjetnosti postulat, no Paterovo polazište u “Renesansi” je savršeno precizno, jer zagovara umjetnost kao trijumf temperamenta (osobeno izrazit stil), puno više nego primjeren destilat čistog intelekta (opće znanje ili uopćena kultura). Umjetnik nije izvještačeno biće, nego čovjek, pa je i njegova konstitucija, njegovo stanje emocionalnih ekstrakata važan faktor koji nije bez utjecaja na stvaralačke metode. A kako nas uči iskustvo, stvaraoci su često obuzeti strašću, senzualnošću, suptilnošću više nego racionalnošću, pragmom; isto tako, osjetilna je gorljivost prisno povezana s artističkim radom, te je pokušaj da se stvaralaštvu promatrački približimo metodom emocionalnog eidetika sam po sebi opravdan i razumljiv čin. Što je Pater dobro spoznao pažljivo motreći i intelektualno secirajući odnos antičke Grčke i srednjeg vijeka. Štoviše, prema Pateru renesansa posve sigurno traje od antičke Grčke pa sve do – čak – Goethea (Pater je intelektualac širokih horizonata, čija estetika sklona mjenama i traženjima počiva jakim dijelom na filozofskim promišljanjima grčke, ali podjednako i suvremene osobito njemačke misli), kad upravo duh helenizma srednjem vijeku jamči skorašnju zoru, svjetlost preporoda i obnove, i taj sjaj, naglašava “Renesansa”, makar i u zalasku, osjećat će se, ili bi se trebao osjećati, sve do današnjih dana i dalje. Odnosno, grčkim contrappostom, u eseju Waltera Patera nalazimo još uvijek onu stotinu poanti koje znače vrhunce rekreirane ljudske misli putenim kvalitetama čovjeka. Njegovo viđenje “renesansnog pojedinca” (uzoran primjer mondenog, ekstravagantnog, dekadentnog esteta bez skrupula) uvijek je poželjno prenijeti u sredinu sita i uskogrudna malograđanstva da se gvozdena mreža obijesti, koja rigorozno sputava svaku spontanu životnu inicijativu, raspara, zbog čega će ova knjiga uvijek imati moćan utjecaj, principe od vrijednosti i razloga. I premda su izvorno eseji objavljeni u ovoj knjizi skupljeni članci iz časopisa s kojima je Pater surađivao (objedinjuje ih i u prvom izdanju 1873. godine publicira pod nazivom “Studies in the History of the Renaissance”, kasnije preimenuje u“The Renaissance – Studies in Art and Poetry”), oni nikako ne djeluju stvaralački fragmentarno i sušto, jer autor u svojim studijama dolazi na tajna vrata ljudske duše, stilom, elegancijom izražaja, eruditskim adaptacijama nadmašivši i uspješno konkuriravši čitavoj literaturi ondašnje engleske (Michael Levy u knjizi “The Case of Walter Pater” tvrdi da je njegov zapis o Mona Lisi “… probably still the most famous piece of writing about any picture in the world…”).
Iako službena hrvatska kultura do danas nije imala prijevod Patera, ostavio je dubok trag u suvremenosti i ovovremene tenzije i ekstenzije profanog postmodernog svijeta, dovoljno mobiliziraju da nas vrate Pateru i renesansi elementarnih egzistencijalnih pitanja. Istinski put uistinu slobodnog čovjeka promišljajućeg duha ima smjer osobnog traganja, sumnje, vječitog i svakodnevnog preispitivanja postojećih i iznađenih istina, njihova stavljanja u suodnos s uvijek drugačijim životnim okolnostima, kako bi se u okruženju konstantnog hijerarhijskog nametanja “imponirajućih” i “seduktivnih” odrednica – humanim osloncem uporabila besjeda Waltera Patera iz “Renesanse”: What effect does it really produce on me?

Mada je i prije najrecentnijeg proznog djela Kafe Bizar Predrag Daraboš opusom jedan od najplodnijih i najkvalitetnijih varaždinskih spisatelja, sugestivnost i dozrelost prizora i riječi upravo je u ovoj knjizi dosezima izravno izdignuta naspram ostale produkcije te literarne sredine, koja sramežljivo rijetko teži pisanjem inscenirati prikazivanje različitih stvarnih/suvremenih životnih situacija, pa i onih “bezizlaznih”. Dok ostali pisci, sasvim legitimno dabome, u svom rodoljubnom zanosu i rapsodiji nastoje zadovoljiti simpatičan hir oduševljenog tepanja nepogrešivosti sretno sklepane burgerske harmonije unutar dvije-tri ulice, dva-tri portala okrečena varaždinskom sentimentalnom egoističnom težnjom, Daraboš svojim gradom istražuje hrvatsku – zapravo općenito – suvremenost odalje sladunjavog poetiziranja. Dapače, na mjesto uobičajene izvještačene diskusije nadritumača peludske ljepote, postavio je jednostavan razgovor, situacije i priču konstrukcijom zasnovanom na pojedinačnim impresijama, odlomcima i njihovim mogućnostima sasvim tečnog psihologiziranja likova koji su zapravo najpogodniji temelj za manifestiranje ideje o društvu koje nestaje tamo gdje obično nestaju raskidane misli grižnje savjesti – na šanku zadimljene provincijske krčme: Kafe Bizar.

Naravno, dokazuje kurikulum prethodnih izdanja Predraga Daraboša, on je spisateljski eklektik, u njegovom uzvitlanom književnom vrtlogu tangirano je bezbroj tematskih spisateljskih strategija, gotovo uvijek estetski, misaono i duhovno zaokruženih, i taj vrsni čarobni krug vlastitog literarnog staleža – narav eksperimentirati s polaznim diskursom iz djela u djelo – prestižno je kumuliran u sustav složen od karika što se točno nastavljaju i dohvaćaju iz priče u priču, iz kadra u kadar knjige Kafe Bizar. Flash plasirana okosnica knjige ne može predočiti mnoštvo detalja s kojima je Daraboš snabdio svaju fabulu vidnog i živog ljudskog udesa, ali revelirat ćemo kako mu je definitivno pošlo za rukom proizvesti ganuće i pročišćenje kod čitatelja genreom koji je afirmativno prilagođen nivou najšire publike. Koncepciju u tri cjeline naziva Hrvatski rašomon, Krivi su svi!/Koktel Europa, dekadenca varaždinska/Inje, priče iz hladnog rata smisaono povezuje storija o ljudima s margine (ostanimo kod te riječi, iako ona ni iz daleka ne označuje ono sveukupno što prvom asocijacijom upućuje glede konteksta Kafe Bizar), što mi se čini posebno pozitivnim lajtmotivom jer na taj način, dinamikom “malog” off svijeta, odlično se da detektirati nakaradnost uvjetno diktirane dinamike društva all together, stoga ovaj naslov vrlo lako odlazi iz sfere uskog kruga limita varaždinske produkcije, stoji nad teorijom milieua, nad teorijom provincijske selekcije, hvatajući interesom sve one koje književnost zanima generalno – jer nije autor kriv što nam se životna konstanta svima i svuda malo-pomalo svela na svagdan marginalnog (takva sudbina taložila se kroz povijest, gomilala kao čemer, kao acid koji izjeda i prodire u svaku poru). No malo bi vajde bilo od ove proze kad bi ta brutalna iskrenost djelovala zaključnom poraznom neugodnošću, ta dijagnoza nije nipošto ni sadržaj ni krajnji efekt Kafe Bizara. Jer Predrag Daraboš je pisac i on u savršeno zgusnutom fenomenu dodira intencije i artikulacije/materijalizacije zna umjetnički demonstrirati svoj misaoni problem, umije stranicama, u obliku koji nije ni u jednoj sceni nametljiv i ne docira, omogućiti svojim tezama uvjerljivost slike. Kao erudit s pregršt knjiga iza sebe, on percipira kako u kratkim odsječcima s realnim uputama i pričama obrazlagati bitne filozofske ili egzistencijalne probleme, bez forsiranja, ispoprijeka i napreskok, šifriranih i aluzivnih iskaza, čime postaje jasno zašto je jednostavna i pitka forma o najozbiljnijim pitanjima života u Kafe Bizar estetski modus operandi. Zbilja, vrijeme 21. stoljeća je doba kad su se mnogi kumiri fatalno srušili na zemlju, međutim Predraga Daraboša ne zadovoljava puka pučka mudračka konstatacija o cmizdravosti i pokvarenosti čovjeka bez iluzija i ideala, ili šaranje kompleksnim citatnim etičkim nazorima o kultu nesreće, mizerije, sužanjskog desperaterstva i dezerterstva; više mu je signifikantnije reflektirati svaki mig radnje prema razumnoj postavci Ako ćemo živjeti dobrim životom, moramo znati, što je činiti, a što ne. I tu je simboliku ulio u svoju priču (priče). Reprezentativno u književnost vlastite sredine inaugurirao je seizmografskom osjetljivošću i sjajnom ekonomičnom tehnikom ovostoljetni metež, razuzdani polet i ateriranje rafiniranog u bolećivo, kozmopolitsko u primitivno, kroniku i odlični prikaz semigradske klase s psihološkim portretom koji mori bijeda i spleen uz stalnu erotičku os radnje – što uvijek svaki ljudski pokušaj začini libidinoznom bizarnošću. Fascinantno je s koliko nijanse ovdje pulsira fenomen grandiozno danas prisutan u hrvatskom (globalnom!) društvu; svaka mala čar (ljubav, humanost, altruizam) ovdje je nuzgredna irelevantna grana kojom se bavi u dokolici ili pomanjkanju vremena, a šira koncepcija i podrobnije raščlanjivanje i obrađivanje ideala uvijek završava šankerskim ili pot bauljanjem – sumnjivim fermentima “razuma” i “slobode”. Paradoksalno, Darabošu je ta neizgrađenost i životna nedovršenost vlastitih likova u svakom pasažu zajamčila šarolikost i zanimljivost, elastičnost i žargonizam u pričanju, interpretiranju misli aktera koji su žamorom kavge tu zbog svojih otvorenih rana, duhovne i fizičke izvijenosti i rasklimanosti. Kakogod da ti antijunaci misle, govore, slušaju, djeluju, njihovo bilo je u bizarnom pogonu neprestanog i nepovratnog uzrujavanja i smućivanja. I premda je zanatlijski disciplinirano formiran taj neobuzdani autodestruktivni dekor, dotični defetisti opijenog podsmjeha nisu rezultat intuitivnog umjetničkog uvjerenja Predraga Daraboša, njegov credo koji se u ovoj knjizi otkriva i razvija polako i sigurno produkt je sinteze iskustva pokupljenog praktično – skeptičan i rastriježnjen od doba – već samim iskorakom na ulice i trgove Grada koji mu je suđen, kojeg trljaju žrvnji podlosti i niskih nagona. I zato čitajući ovu knjigu ne doživljavamo samo vještu estetsku parabolu o vekivečnoj horvatzkoj, nego i golemu energiju za percipiranje konsekvence opskurnizacije života – nepovratno transformiranje u apriornost niske krčmarske ili duvanske bizarnosti, vitalne samo tako da sebe učini pasivnom, da promatra događaje žmireći i da otvara oči i zube jedino onda kada se predatorski razdraži bez ikakve moralno-etičke svrhe. Nikakva rekapitulacija ne bi mogla tako plastično predočiti temperament našeg današnjeg života, naše ukupne konjukture, od naslova Kafe Bizar.
Ova knjiga u smislu varaždinske književne produkcije 21. stoljeća – zaslužuje mjesto tipno.

Nakon najznačajnijih - što potvrđuju reakcije čitalačkih, kulturnih i umjetničkih krugova - knjiga o Varaždinu objavljenih u ovom stoljeću ("Izgubljeni grad", "Nepoznato cvijeće Varaždina") koje fotografskim zapisima i stručnim te elegantnim komentarima analiziraju varaždinsku arhitektonsku panoramu, autor i ugledni muzejski djelatnik Miroslav Klemm trećom knjigom u suradnji s Modernist nakladništvom "Stoljeća oko nas – zagonetke varaždinske arhitekture, slikarstva i kiparstva" nastavlja seriju o nepoznatim i neprepoznatim vrijednostima varaždinske urbane ostavštine, čime zasigurno kreira kapitalnu artističku (i turističku, dakako!) posjetnicu ovoga grada. U ovoj, trećoj, knjizi prezentirane su "zagonetke" varaždinske arhitekture, kiparstva i slikarstva (primjerice, rimski bog Merkur na pročelju kuće u Kukuljevićevoj ulici, varaždinski lav na pročelju zgrade FOI-a, kameni ukrasi gotičke kule Staroga grada, svjetlarnik hodnika Leitnerove kuće u Kukuljevićevoj ulici, lik Evanđelista Luke s oltara Isusovačke crkve, autoportret Julija Merlića na zdanju u Aninoj ulici, itd.) - čime se jamči kako će i ova treća knjiga biti poželjno štivo, nezaobilazna povjestica za svakog Varaždinca, ali i za sve ostale, pa i turističke, ljubitelje i štovatelje Grada. Šetnjom kroz vremenske epohe od antike do 21. stoljeća, a time i kroz stilsku slojevitost, "Stoljeća oko nas" postavljaju zagonetke neupućenom, ali i upućenom promatraču. Varaždin je svakako grad s vrlo zanimljivom integralnom cjelinom sazdanom od niza stilskih pluralizama. Upravo taj pluralizam sam po sebi često je neshvatljiv. Pokušavajući razabrati njegove osobitosti, dolazimo do zaključka da je vremenska kategorija iza nas irelevantna. Ostali su samo tragovi arhitekata, slikara, kipara, klesara ili drvorezbara. Svatko sa svojim zadatkom ostavio je iza sebe svoj, s obzirom na okolnosti, najbolji domet. Pa, eto, zatočeni u naučenom sustavu vrijednosti, fokusiramo se češće na nositelje, a manje na njihove elemente bez kojih ne bismo savršeno funkcionirali. Mogao bi čitatelj pomisliti da je knjiga namijenjena samo stanovnicima grada i šire okolice, no i oni koji ne poznaju Varaždin u njegovoj raznolikosti pronaći će u "Stoljećima" mnoštvo za njih nepoznatih zanimljivosti. One će ih pak navesti da prošetaju, promatraju ili da se posvete istraživanju. S druge strane, Varaždinci će ostati iznenađeni koliko zapravo znaju, ali nikada to nisu osvijestili. Pitati će se, kako to da nikada nisu zamijetili djelić prošlosti, pratitelja sveobuhvatnog gradskog života, marginalno ostvarenje negdašnje ideje. Bit će i mlađe generacije kojoj će ući u naviku pogledati u smjeru dotad nepoznatog, ali i stariji naraštaji upotpunit će svoje poznavanje gradskih znamenitosti.
Poznato je da se svaka i najmanja cjelina rastvara na samo njoj svojstvene dijelove. To je ona savršena cjelina kojoj se nema što dodati, a niti oduzeti. I već bi svaka i najmanja intervencija poremetila ravnotežu između spona materijalizirane ili apstraktne zamisli. Takvom cjelinom promatramo i umjetničku ideju, koja se nastanila u urbanizmu, na arhitektonskom korpusu, u slici, kipu ili pak predmetu umjetničkog obrta. Sasvim su nevažne njene dimenzije, kao i mjesto obitavanja. Ne postoji granica između vrijednosti vaze, prozora, Marijina kipa, sunčanog sata, grba ili zaglavnoga kamena. Kao što bi urbanistički plan grada izgubio svoju bit bez Gradske vijećnice, tako bi zvonik župne crkve ostao ogoljen bez medvjeda. Svakako valja napomenuti da "Stoljeća" upućuju i na posebnosti stambene arhitekture, što zaista pridonosi boljem razumijevanju tog segmenta kulturne baštine grada. Možda prečesto pridajemo preveliku pažnju sakralnoj i javnoj arhitekturi, zaboravljajući pritom na značaj stambene, dok dominacija baroknog stila, odvraća od nas prihvaćanje Varaždina kao grada, u kojem se itekako snažno razvijala umjetnička djelatnost za vrijeme klasicizma, historicizma i secesije.
"Stoljeća oko nas" ne presuđuju kulturnoj baštini, ne ogoljavaju je, ne seciraju, ne kritiziraju, na kraju i ne narušavaju njeno dostojanstvo, jer baština i pojedinac stoje na istoj razini na kojoj grade svoj suodnos. Miroslav Klemm svojom minucioznom projekcijom samo osvjetljava primjere koji će se time dakako tek s vremenom utkati u kontekst jednog stilskog razdoblja. Danas, kada je sve dozvoljeno, kada iznimka više ne potvrđuje pravilo, a smisao ljepote stalno traga za novim, slobodno se priupitamo koliko smo uistinu svjesni onoga što imamo. Jesmo li zapravo krivi što smo izgubili vrijeme u kojem smo mogli izgraditi drugačiji i kvalitetniji sistem valorizacije? Toliko se detalja i cjelina pridružilo tom izgubljenom vremenu, da nam ne preostaje ništa drugo osim tragati za sjećanjem, tim krhkim dokumentom životne prolaznosti.
No da zagonetke postavljenim pitanjima ne bi pridobile mistificirani karakter, autor je prepustio prvenstveno čitatelju da sam odlučuje o važnosti čuvanja kolektivne stečevine. Kako u umjetnosti ništa nije slučajno, tako ni ovo djelo slučajno ne bira točke promatranja. Pritom nije primijenilo nijednu stručnu praksu, već čvrstim osjećajem za stvarnost ističe nedovoljno poznate vrijednosti, čije trajanje ni na tren ne posustaje u vremenu... Knjiga je realizirana suizdavačkom suradnjom s Gradskim muzejom Varaždin.

Knjigom eseja “England Made Me – Libertinska misao u engleskoj književnosti via Pater, Brummell, Disraeli, Swinburne, Wilde, Larkin” hrvatsko se čitateljstvo kontekstualiziranim studijama, kronografskim i biografskim tumačenjima po prvi put upoznaje s pojedincima čija je kreativna reputacija bez premca intenzivnog, maestralnog i vidovitog opusa. Stilistički i kompozicijski elegantno i precizno, intrigantnom i zanimljivom refleksivnom optikom, pri realizaciji knjige u predstavljanju engleskih korona individualnog, odvažnog maštalačkog naboja te impulsa, autor Robertino Bartolec analitički ujednačenom i utemeljenom literarnom kompetentnošću polučio je u šest opširnih i pregnatnih studija ukazati na fundamentalno važan i neizostavan epicentar europske duhovnosti dok ilustrira intelektualne ekstrakte Patera, Brummella, Disraelija, Swinburnea, Wildea i Larkina (knjiga dakako pored njih dostatno posvećuje prostora i Byronu, Ruskinu, prerafaelitima, Baudelaireu, kurentnoj pop-kulturi i aktualnim umjetničkim ili socijalnim kretanjima…). Štoviše, ovim izdanjem libertinstvo premijerno ima dramaturgiju spisateljske artikulacije u cjelokupnoj domaćoj književnosti, čime autor Robertino Bartolec fluidnost oslobođenja ličnosti i umjetnosti Paterom, Brummellom, Disraelijem, Swinburneom, Wildeom (viktorijanski su proučavatelji antičke mitologije, cjelokupne poganske tribalnosti visprenih grčkih dionizijskih bogova, da bi, hotimice ili ne, nadahnuli zdrug pretjeranog esteticizma i rafiniranog rebelijanstva) i Larkinom (njihov savršen discuter i provoquer odraz u konzumerističkom dvadesetom stoljeću) stavlja na ravan nemjerljivog doprinosa kulturi ovih prostora, ali i šire. Dapače, čitanjem ovih šest studija uviđa se da libertinsko stvaranje i stavovi bez ulagivanja preživjelim normama – gdje se umjesto impostiranih granica i brana ističu kuražnost, artističke egzaltacije, dotjeranost jezika, besprijekorna pojavnost, prudencija i začudna estetizirana sklonost subverziji klasnih (ne)pravica – nisu dio nacrta književnih ili trustovskih dresura s nekim dogmatično preciznim programom, već se radi o stanju duha u određenom vremenu, u specifičnim britanskim kulturnim, književnim, političkim i gospodarskim prilikama XIX. stoljeća, međutim, koje su očigledno bile sveopća potreba čovjeka na pragu suvremenosti, uslijed čega je doskora volja za dezavuiranjem stega da bi ljudsko izrazilo svoje biće i svijest postala sve do dana današnjeg ključnim i jedinim moralnim, etičkim i društvenim mjestom polemičkih previranja, ali i idealističkog stremljenja. Zbog toga je autor posebnu pažnju u knjizi posvetio reviziji libertinskog senzibiliteta u trećem mileniju, jer tehnologija i ciljevi neoliberalne reforme ljudskih resursa koji mogu udovoljiti ponudi i potražnji Mehanizma kapitala potrudili se libertinizam represivno nadgledati promotivnim i afirmativnim ustrojem besadržajnih eskapizama, sveprisutnim devalviranim površnim košmarom bez obaziranja na potrebnu reinvenciju osobnosti, kritičke svijesti, građanskog ponosa i hrabrosti, supsidijarno bornirajući ljudski agregat na ništa drugo do baterije obnovljive energije za optimalan rad Stroja kapitala čiji smo svi postali kotačići i zupčanici. Odatle, ponekad treba svrnuti pogled u tuđinu, u strance elegance i eloquence povlaštene (Pater, Brummell, Disraeli, Swinburne, Wilde, Larkin), jer se iz distance, iz drugog duhovnog ćoška, bolje vidi ono što se zbiva u vlastitom jardu, to jest, u poglavlju England Made Us anatomija priče o libertinizmu smještena je u Hrvatsku i vidi se koliko značajnici iz naslova knjige korespondiraju s našom sudbinom, aktualnom kolektivnom kobi… Pater, Brummell, Disraeli, Swinburne, Wilde, Larkin odveć su blizu da bi ih se tek tako moglo ili smjelo (prevodilački/analitički/feljtonistički) zaobići, naročito kad za karakterima njima nalik danas žeđaju New York, Pariz, Tokio, London, Moskva, Berlin, Rio ili Wellington (pa kako ne bi Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Dubrovnik ili Varaždin), a to što su biografijama vezani za devetnaesto stoljeće (rečeno je, Larkin je perfektan libertinski discuter i provoquer odraz u konzumerističkom dvadesetom stoljeću), to jest geografijom za Britaniju (rekonstrukcija urbanog duha i ambijenta Londona – koji u Paterovo, Brummellovo, Disraelijevo, Swinburneovo, Wildeovo doba ima pola milijuna stanovnika više nego cijela RH danas – šokantan je scenoslijed problema koji nas prezentno zapljuskuju) irelevantno je dok širinom i sveobuhvatnošću polazišta i dosega kategoriju vremena prave suštinski statičnom, odnosno dogmu zemljopisnog prostora domicilno univerzalnom. Budući da ti pojedinci kao egzaktan i egzemplaran amblem europske misli donedavno nisu imali nikakvu (ukoliko izuzmemo marljivu ex privata diligentia prevoditeljsku izdavačku djelatnost Modernist nakladništva, te da je Wilde, u knjizi se u tekstu o njemu to evidentira, u nas tako često tragično, pogrešno i plitko percipiran i akceptiran) domaću spisateljsku kompenzaciju u smislu analize mogućnosti i kompetencija libertinskog krajobraza, otvoreno možemo ustvrditi da se publiciranjem naslova “England Made Me” nalazimo na najprestižnijem mjestu gornje galerije esejističkog izdavaštva, što je uzorna demarkacija. Iz današnje perspektive gledano – kad, A. D. MMXIII., kult i ritual smjele neovisnosti i furije prema svekolikim svojstvima ataka na unutarnji ethos konvencijama servilne poslušnosti submisivnim pristankom na manipulaciju i opresiju – postaje globalnim prerogativom glede preveniranja eliminacije Ljudskog – publikacijom uprti na rebelijanstvo kao modus vivendi, na heretički tour de force prema svakom kanonu diktata, na opiranje indoktrinacijskim totalima ustrajanjem dijalektikom pojedinca na poziciji slobodnog (apoteoza cjelokupne misli starog kontinenta), jer niskost dubioznih konvencija pokušava isušiti unutarnje izobilje individue, samostalno mislećeg pojedinca, uistinu, rijetko se u nas tiskala aktualnija ili važnija knjiga od “England Made Me”.

Knjiga TEKSTILNO ŠKOLSTVO U VARAŽDINU 1945.-2006. kapitalno je djelo i predstavlja prikaz razvoja i djelovanja tekstilnog školstva u Varaždinu od samih početaka 1945. godine do našeg vremena. Uz veliki trud i zalaganje ljudi koji su radili na istraživanju tekstilnog školstva u Varaždinu, prikupljanju podataka, dokumentacijskog materijala, fotografija, razgovora s ljudima koji su mogli svjedočiti o pojedinim razdobljima, monografija pod nazivom “Tekstilno školstvo u Varaždinu” daje iscrpan uvid u edukacijsku vertikalu donedavno jedne od najznačajnijih industrijskih grana u Hrvatskoj, ali i uvid u obrazovno preklapanje kulture dizajna i estetike s istim, jer na gotovo stotinu fotografija i grafičkih priloga u boji pokazuje se meandar trendova i moda od kraja Drugog svjetskog rata do danas, njegujući tradicijske i suvremene vještine izrade tekstilnih predmeta, zbog čega je knjiga i od velike povijesne važnosti. Grad Varaždin je član Saveza tekstilnih europskih gradova kao jedan od zasad samo četiri člana izvan Europske unije. Republika Hrvatska postaje punopravnom članicom Europske unije, stoga je više nego nužno kvalitete koje su stvarane i čuvane vijekovima te utkane u identitet nacije, obogatiti i tiskanim svjedokom (što ova monografija apsolutno jest) zajedničkih vrijednosti europskih naroda. (slijede riječi jedne od autorica Katarine Baćani):
Tekstilno školstvo u Varaždinu započelo je 1945. godine. U proteklom razdoblju zbilo se mnogo toga značajnog, lijepog i manje lijepog, ali svakako dovoljno zanimljivog za jednu monografiju. No, kako se nije sustavno radilo na praćenju i bilježenju tih zbivanja bilo je velikih poteškoća u istraživanju i njihovom rasvjetljavanju. U istraživanju tekstilnog školstva u Varaždinu dragocjen izvor podataka bile su sačuvane pedagoške dokumentacije Tekstilne tehničke škole i Radničkog tehnikuma. Nakon kronološkog slijeda zbivanja na području tekstilnog školstva u Varaždinu 1945. – 2006. godine, slijedi osvrt na svaku od navedenih škola uz prezentaciju dokumentacijskog materijala te osvrt na percepciju autohtonog tekstilnog stvaralaštva u suvremenosti. Osvrt je iscrpan ali i mozaičkog tipa. Načinili smo popis učenika koji su završili Tekstilnu tehničku školu – jer su mnogi od njih danas značajne i poznate osobe.
Tekstilna industrija je neodvojiv dio identiteta i prepoznatljivosti grada Varaždina. Tekstilno školstvo u Varaždinu bilo je stalna i pouzdana podrška tekstilnoj industriji u gradu Varaždinu, ali i tekstilnoj industriji na području čitave sjeverozapadne Hrvatske. Mnogi su nastavnici tijekom svih ovih godina radili na odgoju i izobrazbi tekstilnih stručnjaka, nesebično prenoseći svoja znanja na mlađe generacije. No, povrh toga, postojala je i sinergija tekstilnog školstva i tekstilnih poduzeća u Varaždinu, bez čije svekolike podrške i pomoći tekstilno školstvo ne bi bilo koračalo sigurnim koracima prema zajedničkim ciljevima, a to su dobro odgojeni, estetski osjetljivi te stručno osposobljeni mladi ljudi koji su nakon školovanja nastavili uspješno raditi na zahtjevnim i odgovornom radnim mjestima u tekstilnim poduzećima…

“Roman Vivian Grey skup je portreta koji tvore neku vrst Nacionalne galerije tadašnjeg engleskog društva, djelo nalik na Byronova Don Juana, ali u prozi…”
André Maurois

Književna, društvena i politička karijera Benjamina Disraelija (1804.-1881.) nije obična, a mjesto koje on danas zauzima u britanskoj povijesti zaista je lovorikama ovjenčano. Disraeli bez sumnje pripada među one pisce kojima se famoznost ne iscrpljuje literarnim djelima. Život tog man of fashion sam po sebi je ep i drama, lirska city šansona i politički pamflet, respektabilna nacionalna budnica i gizdava samodopadna farsa, čime mu slava nije rezultat samo onoga što je napisao, nego i onoga što je doživio i proživio, ostavši u sjećanju suvremenika i pokoljenja kao slikovita, univerzalna i legendarna figura. Da bismo to približili, valja ukazati na roman “Vivian Grey” (1827.) koji se sada napokon pojavio u hrvatskom prijevodu (Robertino Bartolec), a smatra se prekretnicom i križopućem u arhitektonici njegovog životnog trajektorija (koji je uistinu fascinantan, jer taj je estetizirani kicoš i gentleman u dva navrata bio britanski premijer, kad je Carstvo po kolonijama i utjecaju bilo na historijski – prije i kasnije – nedosegnutom vrhuncu, za vrijeme Viktorijine vladavine, dok je Britanija stasala vodećom svjetskom silom). Roman koji se s finom ironijom – neobuzdanom pronicavošću – na spisateljskom poprištu opsežno i pregnantno inaugurirao engleskom viktorijanskom dobu, autora zagledanog u Brummella i Byrona, akreditira obilniju i često pouzdaniju dokumentaciju materijalnog i intelektualnog stanja, stremljenja britanskog društva, nego mnoga historicistička djela iz tog razdoblja, jer po svojim naročitim nutarnjim zakonima, po naročitoj naravi doživljenog, to umjetničko djelo pruža neposrednije i vjernije svjedočanstvo o mentalitetu divergentnih socijalnih cerclea, izražava i čuva to s više spontanosti. Eklektično, nagomilao je Disraeli priču mnoštvom heroja i ruševina, i to srcem koje se nije moglo ni htjelo odcijepiti od nade, ispovjedno na stotine i stotine stranica zamrsivši dramu koja je u stvari intelektualno-moralna, a ne sladunjavo sentimentalna. Znatno, “Vivian Grey” je priručnik zavođenja i vladanja masama, ogledalo društvene manipulacije, naličje svijeta himbe, koji se zdravih odnosa odavno odvikao, pa nalazi zadovoljstvo u perverznom poigravanju ljudskim osjećajima, nagonima i vjerovanjima. Da se ovdje susrećemo s posebnim spisateljstvom, Disraeli nam revelira predstavljajući prozor u vrijeme njegovog doba razobličavajući razne političke bivalentnosti, no fascinira činjenica da i najsuvremeniji književni i politički teoretičari koriste ovaj naslov kao fundamentalni dokaz da se strukturalno u životu političke manipulacije ništa posebno nije promijenilo, odnosno da je metoda modernog spina prvi put predstavljena u “Vivianu Greyu”. Iz ulomka u ulomak društveno-psihološke relacije izvrgle se u sadistički sport, u proračunato nadmetanje, gdje najmanje krivi ili potpuno nevini završavaju iznakaženi. Tko će kompenzirati njihove jade? Tu moralno-poučnu, pa čak i patetičnu tendenciju Disraeli hotimice prikriva, inzistirajući čitaocu pokazati kakvi su suvremenici, kako izgledaju dobri, zli i naivni. Poslužit će se insertima koje je sam prikupio u njemu suđenom društvenom krugu, kako bi tiskao knjigu za pouku cijelom imperiju. A pouka i beletristički vrhunac u njegovom djelu je u tome što su likovi u “Vivianu Greyu” živi, što su ljudi od krvi i mesa, odmah s londonskog salonskog trotoara. Dok mnogi poziraju i fantaziraju ne poznajući “kornere”, on je iskusio artiljeriju napudranog establišmenta, zato daje u svojem prvijencu inventar svoga vremena, psihologiju društva koje će se industrijskom revolucijom doskora razliti meridijanima. Libertinski kuražno literarno pokazujući maladie morale svoje sredine, dakako, prvo izdanje knjige koristi zagonetnu dendijevsku autorsku signaturu man of fashion, a premda su imena mnogih ondašnjih uglednika u romanu napisana “a clef”, roman provokativnošću postaje koliko popularan toliko i kontroverzan, što je Disraelija – indiskretno je prezreo kaverne superiornih staleža – ubrzo suočilo s atakom aristokratskih salonskih velmoža. Zanimljivo, što dovoljno govori o autorovoj lucidnosti u seciranju beskrupuloznog kapitalističkog društva u nastajanju, knjiga po prvi put na engleskom jeziku ima zapisanu riječ milijunaš: “Were I the son of a Millionaire, or a noble, I might have all.” Također, vrijedi istaknuti, “Vivian Grey” je začetnik tipično engleskog književnog žanra dandy novels ili silver fork novels, a do ovog prijevoda naša kulturna scena nije bila upoznata s tim pravcem.
Uistinu, kako Benjamin Disraeli dosad gotovo da nema u hrvatskoj nikakav književni odnosno publicistički refleks, knjigom “Vivian Grey” zaista se susrećemo s čitalačkim iskustvom koje može zadovoljiti i najzahtjevnije…

U ovoj Priči – autora Marina Vučića (ilustracije potpisuje akademska slikarica Lila Herceg Nenadić) – bogatoj uzbudljivim susretima i događajima, toliko istinitim u svim dimenzijama fantastičnog literarnog svijeta, svatko će od čitatelja (bez obzira na godine) pronaći sebi dragi lik, prepoznati sebe u njemu te zajedno s Malim Ivicom zasigurno uživati u njegovoj avanturi. U bajkovitom ambijentu odvijanja radnje fantastični likovi zauzeli su odlučno svoja mjesta u borbi. S jedne strane mučno zlo, s druge skrivena, ali sveprisutna dobrota u fantastičnom kraljevstvu zlih vladara. Zlababa i Zloslav, kraljevski par, čija imena svjedoče o njihovoj naravi, vladaju nemilosrdno. Kako je Zloslav zaokupljen prekomjernim uživanjem u hrani i piću, Zlababa je ta koja vodi glavnu riječ u kraljevstvu. Iz puke je dosade u Crnu kulu dala zatočiti i podvrgnuti mukama i dužne i nedužne, dok je najgore dala protjerati u šumu Strašnaru. Njene mušice ulijevaju strah u kosti svima i samo je pitanje vremena tko će stati na kraj njenim hirovima. Nepromišljenim izgonom Malog Ivice u Strašnaru, kraljevstvo je konačno dovedeno u krizu, a Ivica, sluteći da s njim nije kraj te skupljajući hrabrost, neustrašivo prihvaća sve izazove pred sobom. Kao da je dospio upravo na savršeno mjesto za kovanje plana o povratku kući. U napetom ulasku u šumu čitatelj se susreće s tajanstvenim, dobroćudnim bajkovitim Bićima. Strašnara nije nimalo strašna, samo što to kraljica, na sreću, ne zna. U njoj se živi mirnim i lagodnim životom, rasterećenim od svakojakih svakodnevnih monarhističkih stega i to je onaj idealan, imaginaran životni prostor u kakav bi rado zakoračio svatko iz realnog svijeta. No, Mali Ivica zna gdje je njegov pravi dom – tamo gdje mu je majka i prijatelj Zdenek – te dolazi na ideju ne samo o povratku kući, već i na ideju o svrgavanju kraljeva i uspostavljanju mira. Alegorijski, mogli bismo Strašnaru i ostatak kraljevstva tj. grad u Priči, shvatiti kao na dva dijela podijeljeni svijet u kakvom obitavamo i u kakvom svatko od nas neprestano traži izlaz u boljoj polovici. Netko poput Malog Ivice imat će sreće i zakoračiti u predio o kakvom je mogao samo sanjati, a koji će mu istovremeno pružiti spoznaju najvećih životnih vrijednosti…
Kroz sedam poglavlja borit će se, s jedne strane odlučnost, hrabrost, iskrenost i zajedništvo, naspram nemilosti, nepromišljenosti, naglosti i nepravde… (iz recenzije Ive Potočnik)

“Objavljivanje Swinburneove zbirke Poems and Ballads najznačajniji je događaj engleske književnosti devetnaestog stoljeća.” E. A. Housman

Nastavljajući oplemenjivati domaću kulturu i umjetnost najznačajnijim autorima i najvećim djelima koja dosad nisu publicirana u Hrvatskoj, ovdje do Brit-centric snobbery ekstatično treba ukazati da zalaganjem Modernist nakladništva konačno imamo prvi hrvatski prijevod najvećeg viktorijanskog engleskog pjesnika i deveterostrukog službenog britanskog kandidata za Nobelovu nagradu Algernona Charlesa Swinburnea (1837.-1909.). A književno-historijski značaj i uloga Swinburnea je bez presedana jer nitko nije tako sjajno ovladao poetičkom formom, dok je njegova uzvišenost za rimu i muzikalnost nedosegnute perfekcije za sve prijašnje i naknadne autore. Tajanstvena atmosfera, lirski opisi kontroverznih priroda, melankolična, sentimentalna pa egzaltirana raspoloženja, kao i ritmička proza u kojoj su pjesme ispjevane oduševljavale su te izvršile neusporediv utjecaj na književni izraz 19. i početka 20. stoljeća. Ono što posebno impresionira kod Swinburnea pjesnika jest činjenica da je u strogo klasičnim i idealiziranim pjesničkim metričkim standardima spajao elemente fantastično lascivnog svijeta uz hipnotički pulsirajuće alegorijske opise velegradskog i kozmopolitskog života, vodeći nas u jedan poseban kozmos u kojem su neraskidivo isprepleteni san i java, mašta i realnost, drevna grčka mitologija i aktualna londonska dekadencija, boemski deliriji i dendističke skrupuloznosti. Stoga se s pravom Swinburne smatra “supreme master of English poesy”. Zahvaljujući njegovoj iznimno zanimljivoj, svestrano nadarenoj (izdvaja se i kao romanopisac, kritičar, enciklopedist te prevoditelj, s velikim uspjehom predstavlja suvremenu francusku literaturu – Hugo, Baudelaire, Gautier… – engleskoj kulturi, kao i vrline neopravdano zapostavljenih američkih pisaca Whitmana i Poea), a zbog odsustva i neistraženosti za nas i misterioznoj osobnosti, tijekom pripremanja i realizacije ove knjige otvarala se sve fascinantnija priča o temperamentnim amplitudama, usponima i silascima života koji premašuje okvire društvenih normi i očekivanja svoga (ali i svakoga) vremena. Misliti na Swinburnea znači uvidjeti, s iznenađenjem i čak sa sablazni, svu njegovu superirnost; govoriti i pisati o njemu znači iznijeti svu povijest s vremenskim i prostornim zbivanjima u kojima se očitovao taj duh odviše nestalan i zanosan da bi se mogao nazvati dogodovštinom, odviše čuvstven i slobodan da bi bio puka eluzija… Za prvo predstavljanje Swinburnea, svjetskog velikana pjesničke riječi, na našem jeziku (prevoditelj je Denis Peričić) odabran je izbor iz njegove kultne zbirke u tri toma “Poems and Ballads” (svaki prijevod prati i izvorna pjesma na engleskom jeziku, knjiga sadrži i opširan esej Robertina Bartoleca o Swinburneu). Melodramatična priroda pjesama s temama ljubavi, njezinoga gubitka, kao i samopožrtvovnosti, snažno odgovara sentimentu ondašnje viktorijanske publike koja je sama stasala čitajući romantičnu literaturu. Također, adaptacija grčke mitologije i imitacija grčkog poetskog stila jamčili su blagonaklonost čitateljstva. Međutim, revolucionarnost i besmrtnost Swinburnea iskazala se u tome da je libertinski u takav prosede uključio i heretičke opservacije, opscene pasaže i erotske indiskrecije, a to je podiglo taj naslov do notorne slave i neizbježan primjer pjesničke i umjetničke slobode. Svojom neobuzdanom čulnošću zaprepastio je moraliste, ali i više od toga, pedantno inzistiranje Swinburnea na gotovo do matematički preciznim metričkim iskazima mnoge od tih pjesama i pored libertinstva pokazuje iskreno dirljivim i lijepim. Tako se “Poeme i balade” drže najboljom pjesničkom zbirkom viktorijanskog doba. Naime, mnoge pjesme pisane su u heksametru i s dvjema rimama u redu prekrasan su primjer uporabe latinskih pjesničkih manirizama sa suvremenom temom, i dokaz je Swinburneove spisateljske superiornosti (po aproksimativnim dostignućima izdvojimo pjesme “Sapphics”, “Anima Anceps”, “An Interlude”, “A Ballad of Life” …). Nadalje, poput trendmakera, Swinburneova “Poems and Ballads” optika iz devetnaestog stoljeća detektira sinkrono sve kurentne konceptualne manirizme ukazujući se jednim od najutjecajnijih pjesničkih, umjetničkih totema, kozmopolitskom kuhinjom spočitavši mnogima prozirno tanko ruho žiga “izvorni umjetnik”, jer prekretnički nisu poduzeli i napravili obilno, samo u pravo vrijeme postmodernistički presložili Swinburneov potpuri (primjerice, pop-glazba je neka vrsta enciklopedijske sume svih Swinburneovih formalnih i tematskih toposa). Tješi da hrvatska kultura, at last!, ima uvid u takvo esencijalno pjesničko ostvarenje

Nakon za Varaždin iznimno važne, slojevite, problematske i edukativne knjige “Izgubljeni grad” (Modernist nakladništvo, 2010.), Miroslav Klemm, dugogodišnji cijenjeni voditelj Kulturnopovijesnog odjela Gradskog muzeja u Varaždinu, pripremio je, sponama u labavijoj vezi sa zanimljivim i dragocjenim fiksacijama i akcentima prethodnika, tematski odvojak tog izdanja pod naslovom “Nepoznato cvijeće Varaždina”. Više od šezdeset fotografija arhitektonski i umjetnički realiziranih cvjetnih aranžmana u eksterijerima te interijerima, pored frontala pripadajućih palača i zdanja gradske jezgre, na impresivan način, uz odmjerene, stručne i kratke komentare, potvrđuje samu bit varaždinskog urbaniteta, ali i, budući da su motivi svojom diskretnošću površnom oku izmakli – knjiga pruža sasvim novi urbani resurs i turistički adut. Iz tih razloga, ovu knjigu – premda ima sličnu metu i slično odstojanje kao “Izgubljeni grad”, makar analiziramo isti poticajni target (varaždinska pročelja), istu bilježničku distancu (hvat fotografskog objektiva) – naspram premijernog naslova, više opisuje termin “equal” nego “sequel”. Jer, “Nepoznato cvijeće Varaždina” ne teži tome da bude sveobuhvatna rekapitulacija arhitektonskog, ili izrazito umjetničkog u njemu, stvaralaštva budući da je to kroz “popularnu” publikaciju prilično neostvariva ideja. Naime, veliki dio umjetničkih skulptura u gradskom tkivu ostavljen je živjeti nezamijećen u kvazilokalpatriotskoj percepciji, da bi autor, ističe tu premisu kao razlog za realizaciju recentnog djela, ukazao na značajnu produkciju u zahtjevnoj disciplini umjetničkih nijansi i minijatura ne toliko zbog kipara i njihovih zahvata koliko zbog svih nas. Tom bezgranično razgranatom izazovu “osobnog ukusa i smisla za lijepo svakog od nas” Miroslav Klemm razborito je odgovorio koristeći kao pokretačku silu svojih publikacijskih i problemskih nadahnuća kadrove univerzalnog simbola transpozicije delikatnog u Ljudskom – Cvijet! Os je radnje, osnovna, crvena nit o koju su obješene sve refleksije, ono stvaralačko rezuckanje prema elegantno razrađenom mozaiku. Posezanje za cvijetom kao senzualnom psihogeografskom heraldikom koja obuhvaća kretanje kroz vrijeme, kroz mjesto, kroz povijest… za estetičku kritiku kompleksnosti svakodnevice savršen je coram publico : vulnerabilnost aristokrata flore (cvijet) vrsno komunikabilno korespondira s ovovremenom reduktivnošću, limitiranošću i besperspektivnošću koja omeđuje sudbinu varaždinske arhitektonske ostavštine obnevidjelo uronjene u fingirani spektakl. Bez sumnje, za Klemma prostor cvijeća (niz florističkih portreta orhideja, krizantema, magnolija, ruža, sunovrata, dalija…) u isti je mah i melankolija, i izgubljeni raj, i mračnija strana romantike, kao i posve tehnički prostor kadra koji pulsira nevjerojatnom snagom transformirajući stilizacijski okamenjeno nježno vegetacijsko plemstvo u oživjelo la peinture platno. Ukoričeni skup cvjetova na istoj varaždinskoj cvjetnoj stapki, združio je u relativno kratkom roku u dvije knjige teatar glavnog salona (varaždinska urbana jezgra – “Izgubljeni grad”) i fetišizam budoara (apartni detalji arhitektonskog organizma – “Nepoznato cvijeće Varaždina”), pokazavši način na koji odnos prema tijelu (Gradu) utječe na ratio (Varaždinci)…

Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi prva je multidisciplinarna knjiga s temeljitom analizom utjecaja Biblije na Nicka Cavea, jednog od najistaknutijih alternativnih rock pjesnika. Uz prepjeve Caveove lirike s biblijskom tematikom, pregled vizualnih rješenja s religioznim referencama na ovitcima njegovih albuma, knjiga sadrži i osvrte na tri Caveova vjerska eseja: Uvod u Evanđelje po Marku, Utjelovljena Riječ i Otajstveni život ljubavne pjesme. Knjiga Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi ocrtava jedno osobno hodočašće u kojemu se razmatra sinteza alternativnog rock pjesništva i teologije. Davor Kristić u uvodu svoje knjige kaže: “Većina ljubitelja glazbe Nicka Cavea i njegove poetike ne zna mnogo o Bibliji. (…) Premda prihvaćen kao jedan od najznačajnijih pjesnika alternativnoga kulturnog kruga u vremenima 1980-ih i 90-ih, paradoksalno je kako je istodobno tom generacijskom okruženju ostalo nepoznato potpuno značenje i sadržaj nekih od Caveovih tekstova. Jednako tako ne postoji ni jedna knjiga o Caveu koja bi podrobnije i opširnije pokušala potpunije analizirati biblijske reference u njegovoj poetici koje se pojavljuju na svakome od njegovih albuma, a rijetki su eseji koji razmatraju navedenu temu”. Davor Kristić na fascinantan je način upotpunio ovu neshvatljivu prazninu u proučavanju Caveova opusa. Uz prepjeve Caveovih stihova, podrobno se analiziraju biblizmi u Caveovim pjesmama ispjevanih u razdoblju njegove samostalne glazbene karijere od 1984. do 2009. godine (osvrtima je pokriveno cjelokupno Caveovo umjetničko djelovanje, sve do službeno posljednjeg albuma s The Bad Seeds direktne biblijske reference u naslovu “Dig, Lazarus, Dig!!!” ). Uz analize pojedinih omota Caveovih albuma, izneseni su i osvrti na Caveove religiozne eseje. Na koncu se knjiga pretvorila u jednu zadivljujuću sintezu alternativnog rock pjesništva i teologije. Putem autorove analize Cave opisuje svoj osobni duhovni put i razvoj, od kupnje svoje prve Biblije do utjecaja Novog zavjeta na promjenu u njegovom stvaralaštvu. Temeljna je Caveova izvedenica kako je u vrijeme djelovanja u dekadentnom glazbenom sastavu Birthday Party (1980.-83,) na njega utjecao Stari zavjet, dok je u kasnijem introspektivnijem razdoblju samostalne karijere presudan bio utjecaj Novoga zavjeta. Nema nikakve dvojbe da će ova knjiga naići na odličan odjek među hrvatskom publikom, koja Cavea već desetljećima prepoznaje kao vrhunsku autorsku figuru, a sve češće i kao dragog gosta, pa se tako i ovo izdanje vrlo aktualno poklapa s nastupom Cavea i Grindermana u Zagrebu! Nema, opet, nikakve dvojbe da ova knjiga predstavlja još jedan kvalitativni iskorak u doista respektabilnom nakladničkom programu varaždinskog Modernist nakladništva koji je već popunio neke bitne “rupe hrvatske kulture” prvim prijevodima svjetskih klasika, kao i prvotiscima nekih vrlo intrigantnih domaćih autora.

“Philip Larkin najveći je britanski poslijeratni pisac…” The Times

Modernist nakladništvo, povodom 25 godina od smrti najvećeg suvremenog britanskog književnika, kao ekskluzivni sljednik prava za ovaj dio Europe, s velikim ponosom predstavlja vjerojatno najznačajniji izdavačko-prevoditeljski pothvat 2010. godine u Lijepoj Našoj: prvu knjigu prijevoda na hrvatski jezik djela najznačajnijeg britanskog suvremenog književnika Philipa Larkina (1922.-1985.): Philip Larkin “Poezija napuštanja – odabrane pjesme”. Larkin, pjesnik, romanopisac, esejist i kritičar, te vrsni knjižničar zaslužan za prvu kompletnu digitalizaciju knjižničarske građe u Europi (Knjižnica Hull, 1979.), smatra se jednim od najvećih engleskih pisaca dvadesetog stoljeća. Ugledni britanski časopis “The Times”, u anketi (2008. godine) u kojoj sudjeluju svi relevantni britanski književnici kao i cjelokupno čitateljstvo, proglašava Philipa Larkina najvećim britanskim piscem od 1945. godine do danas. Istovremeno, Britansko poetsko društvo Philipa Larkina drži “najdražim nacionalnim pjesnikom” (za života Larkin vlastitom odlukom “zaobilazi” posebnu titulu koju mu udjeljuje Kraljevstvo zbog doprinosa nacionalnoj kulturi). Dakle, bez sumnje, radi se o izuzetnoj pojavi u cjelokupnoj britanskoj književnosti, jer Philip Larkin stvara impozantan pjesnički opus osiguravši svojim pjesničkim refleksijama posebno mjesto u svjetskoj literarnoj ostavštini – stoga je ne samo od umjetničke već i od civilizacijske važnosti da Hrvatska napokon ima prvu knjigu prijevoda tog barda suvremenog pjesničkog izraza.
Ono što Larkina čini toliko privlačnim i nužnim u smislu prijevoda za svaku kulturu koja sebe smatra suvremenom i paralelnom svjetskim artističkim i civilizacijskim strujama jest (kao što tvrdi priznati američki kritičar Robert Lowell u osvrtu o Larkinu) činjenica da nijedna postratna pjesnička poetika nije bila u stanju tako jasno i čvrsto uhvatiti momenat ljudskog suočavanja s violentnim ekstremima suvremenog života. Philip Larkin je po svemu sudeći najbolji i najznačajniji pjesnički predstavnik jedne nemirne i, pored svih komoditeta, nesretne generacije, upravo pune fatalističkog jinxa, zato što se nije mogla adekvatno pomiriti s preživjelim vrijednostima jednog društva koje se naočigled moralno i etički haba. Premda su njegovi stihovi, razumljivo, snažno oslonjeni na klasično britansku percepciju dekadentnog i devijantnog karaktera suvremenosti (naprimjer u pjesmi “Going, Going”, 1972., čitamo “And that will be England gone… it will linger on in galleriess; but all that remains for us will be concrete and tyres… and… I just think it will happen, soon.” ), univerzalnost tih oporih opservacija čini se frapantnim faktom već iz razloga jer precizniju klasifikaciju pitanja s kojima se upravo suočava ovovremena Lijepa Naša gotovo je nemoguće zamisliti. Sasvim je razvidno, dakle, kako uz oštar odgovor recentnim oscilirajućim ekonomskim, sociopolitičkim, literarnim i kulturnim strujama, Larkinovu poeziju karakterizira kombinacija svakidašnjeg, kolokvijalnog stila jasnog reflektivnog tona s ironičnim iskazom koji izravno komunicira s iskustvom iz prve ruke. A budući da Larkinovo pismo promišlja dva ključna gubitka – gubitak tojest izdaju Modernizma odnosno Progresa per se, kao i gubitak Engleske što se može shvatiti gubitkom Identiteta uopće, što je opet u vrijeme Globalizacije možda najfatalniji rezultat komoditeta koji se generalnim integracijama toliko priželjkuje i traži – upravo je teško zamisliti za Hrvatsku aktualniji i potrebitiji prevoditeljski projekt koji će svojom realizacijom izazovno obogatiti domaću kulturu, znanstvenu i stručnu znatiželju, kao i čitateljski prezir.
Izbor koji čine pjesme u knjizi Philip Larkin ‘Poezija napuštanja – odabrane pjesme’, prijevod prof. Dražen Dragović, kompilira tri kritičarski visoko ocijenjene zbirke (The North Ship, 1945., The Less Deceived, 1955., The Whitsun Weddings, 1964., High Windows, 1974., kao i Uncollected Poems 1940 – 1972, Uncollected Poems 1974 – 1984). Odabir uključuje pedeset prijevoda koji istovremeno imaju tiskane i originalne pjesme na engleskom (dakle radi se o bilingvističkom izdanju kako bi čitalačko involviranje bilo potpuno). Knjiga također sadržava opširan esej o stvaralaštvu i značaju Philipa Larkina kao i temeljitu biografsku bilješku.

2010. godine obilježava se 110 godina od smrti Oscara Wildea, tim povodom Modernist nakladništvo objavljuje knjigu (prevoditelj Robertino Bartolec) dosad nikad objavljenih/prevedenih na hrvatski jezik recenzija, ogleda i rasprava koje je za života Wilde objavljivao u najreprezentativnijim novinama, magazinima, časopisima svojega doba (Irish Monthly, Century Guild Hobby Horse, Pall Mall Gazette, Dramatic Review, Woman’s World, Queens, Speaker…), od 1877. do 1890. Dakle, za (napokon) potpuno upoznavanje s Wildeovom ostavštinom, dapače, za shvaćanje izvora njegovih egzaltiranih estetskih teorema forsiranih u dramama i pričama – nužno je imati uvid u njegove novinske kolumne, recenzije, oglede, rasprave kao premisu za književni dekadentizam, raskošan i duhovit stil pun cinizma i paradoksa, kasnije impregniranih u proslavljenu literarnu ostavštinu.
Od kolikog je značaja realizacija ove knjige dovoljno govori paleta umjetničkih velikana i umjetničkih djela s kojima se Oscar Wilde pojedinačno bavi u ovim ogledima i recenzijama (nota bene, neka od tih imena do danas nemaju adekvatni odjek u hrvatskoj književnosti poput Patera i Swinburnea): Keats, E. A. Poe, Zola, Shelly, Shakespeare (u više navrata i s potpuno različitih i izazovnih aspekata), Maupassant, Dostojevski, Tolstoj, Goethe, Homer, Balzac, Ben Johnson, Aristotel, George Sand, Walt Whitman, povijesne irske bajke, esej o narodnim pjesmama, W. B. Yeates, William Morris, Swinburne, Pater… Također, ovdje je fascinantan Wildeov text “Poetry and Prison”, 1889., gdje Wilde proročanski nagovještava svoju tragičnu sudbinu koja stupa na scenu dekadu kasnije, ali i točno poentira koliko tortura fizički uništavajući čovjeka u velikih pojedinaca duhovnim prkosom može, prije konačnog klonuća, motivirati nedosegnuti estetski i artistički odgovor (naime, po mnogima najveći esej svih vremena, zapravo savršenu proznu meditaciju “De profundis”, kao i svoju najznačajniju pjesmu “The Ballad of Reading Goal” Oscar Wilde piše tijekom izdržavanja zatvorske kazne).
No, ono što toliko zadivljuje čitajući ove tekstove fantastičan je i nedosegnuti paradoksalni ton, bunt i jedno neodređeno libertinstvo koji ostaju razlogom zbog čega Wilde jednostavno ne može izaći iz mode i interesa suvremenog čitatelja i umjetničkih kibica. Wilde majstorski spaja populističku (jer ovo su tekstovi za žurnale i magazine) jednostavnost pričanja s osobenom poetičnošću slika te izvjesnom nježnom melankolijom (posebno kad piše o Keatsu) tako da sve ima šarm kojem je nemoguće čitateljski odoljeti.

Knjiga Izgubljeni grad bavi se danas jednom od najvažnijih tema glede umjetničkog/kulturnog arhitektonskog/građevinskog nasljeđa i njegovog očuvanja; permutacijskim građevinskim procesima koji se infiltriraju suspektnim redizajnom javnih površina, prostora, šetnica, sertifikatnih spomenika kulture… Kao instancu za analizu tih slučajeva generalno, ova knjiga studiozno i pregledno uzima Grad Varaždin.
Ugledni varaždinski izdavač Modernist nakladništvo objavljuje fotografsku monografiju o povijesnome Varaždinu autora Miroslava Klemma. Ovaj cijenjeni muzejski djelatnik i zaljubljenik u Grad ponudio je vizuru Varaždina potpuno različitu od svih dosadašnjih mahom kvaziestetiziranih, gotovo klišeiziranih i počesto do kiča banaliziranih varaždinskih albuma – time je knjiga Izgubljeni grad zaista najznačajniji naslov koji nastoji predstaviti arhitektonski identitet Varaždina. Ispod osamdeset iz arhiva izvučenih fotografija gradskih veduta (po prvi puta su javno predstavljene), pridodao je autor britke i uredne komentare o gradu koji je zbog nebrige i nasilnih interpolacija vjerojatno zauvijek nestao.
Patos nad savršeno očuvanom cjelinom i skladom baroknoga grada već dugo je ozbiljno obezvrijeđen. Odbijanje zahtjeva da se Varaždin stavi na listu UNESCO-a stručni je stav koji Klemmov fotografski i komentatorski udio savršeno potvrđuje. Varaždin nije više ono što je bio, niti je ono što je trebao biti – grad građana.
Fascinantno i lijepo posložene slike Izgubljenoga grada, negdašnjega Varaždina, ne nukaju na jeftinu melankoliju ili na puku historicističku znatiželju. One su opomena: poput izokrenutoga zrcaljenja u vremenskom ogledalu koje sadašnjost prikazuje kao naopaku prošlost, Klemmove slike i razglednice postavljaju jedno važno pitanje: Kome služi takva nakaradna slika grada? Zašto je morao biti unakažen Vidovski trg, prekrasni primjer očuvanoga baroknog trga, ili zašto je monumentalni Kapucinski trg kastriran rugobnom robnom kućom? Zašto su uklonjeni brojni i nezamjenjivi simboli urbanog identiteta, zašto su devastirani prostori skromne ali uznosite ljepote? I gdje su nestali mudri neimari?
Nije li simptomatično što svako od tri varaždinska groblja ima u blizini trgovački centar? – lucidno zamijećuje Klemm. Teško je ne osvrnuti se na fenomen kulture potrošnje: Izgubljeni grad – knjiga koju bi svaki građanin ovoga grada trebao prolistati prije nego što se usudi upustiti u neutemeljeno patetiziranje o najočuvanijoj urbanoj sredini kontinentalne Hrvatske. Izgubljeni grad – knjiga koju bi svaka sredina ove zemlje morala imati na dispoziciji, ako ne zbog njene plemenite namjere, svakako zbog nužne prevencije ataka na urbano, na bezvremeno.

Jules Barbey d’Aurevilly jedan je od najvećih klasika francuske literature, a njegovu prvu knjigu prijevoda na hrvatski jezik “O Dendizmu i Georgeu Brummellu” (prevoditelj Yves-Alexandre Tripković) možemo smatrati ključnom publikacijom koja se bavi distinkcijama Finoće, Stila i Elegancije, te koja (esejističko-biografskim analiziranjem paradigmatskog engleskog dendija Georga Brummella koji je začeo, formirao Modernog Muškarca) pozicionira Individualizam nasuprot impostiranih hipokrizijskih životnih normi temeljnom građanskom povlasticom. Naime, dendi je ideal u odijevanju i ponašanju, koji uzdiže ljepotu u materijalnoj kulturi dok se istodobno nad njom nadmoćno ističe, međutim Barbey d’Aurevilly u svom erudicijom i profinjenošću poticajnom tekstu dendizam tumači i kao jasni intelektualni stav, kao rebelijansko načelo koje ide puno dalje od urbane hladnokrvnosti i besprijekorne odjeće. Jer Dendi/George Brummell osim što – odricanjem od teatralnih odjevnih ukrasa, od agresije neukusa žarkih boja po šavovima – na društveni i povijesni pijedestal stavlja samozatajnu kodiranost muškog odijela, on na horizont javnih zbivanja lansira prije svega istinskog umjetnika koji iz svoje estetizirane kote obzervira i komentira realnost u kojoj participira na način konstantnog kontriranja i satiriziranja svojega doba, stavljajući pod znak pitanja sam aktualni status quo. Pripadajući tradiciji slobodnih duhova (buntovnik Byron odan mu je prijatelj) te u potrazi za aksiomom ljepote koji bi redefinirao standarde materijalizma i liberalne svojevolje, uživajući čitajući D’Aurevillyjevu knjigu “O Dendizmu i Georgeu Brummellu”, iz današnje perspektive zaključuje se da Brummell osorno tražeći slobodu zapravo predstavlja savršenu muzu za 21. stoljeće koja personificira protimbu sve unificiranijem konzumerizmu i korporativnom konceptu življenja (uz odavanje, dakako, kicoškom pleziru za dotjerivanjem). Drugim riječima, u određenoj primjerenosti tamne odjeće, u rigidnoj perfekciji linija koje slijede tijelo izdvajajući prednosti i anulirajući nedostatke, s londonskim krojačima na glasu zbog vladanja umjetnošću krojenja i materijalima koji ističu stas stvarajući savršeno tijelo koje abolira onoga koji ga nosi od uobičajenoga, dakle, u općoj simetriji kroja, gdje leži tajna Brummellova šnajderskog mirakula, demonstriraju se dendijevske moći kontra limita buržoaske svakidašnjice. Brummellom, kojem je kvantiteta manje važna od kvalitete, koji nije podlegao imperativima strogo programiranog publiciteta koji duhovnost svodi na robu a osobnost mjeri isključivo tržišnim rankingom ili učestalošću skandala u koje se iz dana u noć rola, danas je odbacivanje mass-tržišnog gluvarenja i pritiska korporativnog djelovanja pledoaje povratku džentlmenske učtivosti, poezije i proze kao zagovornika svakog isključivo individualnog zadovoljstva, te, above all, satisfakcije u pristojnosti i lijepom ponašanju pokraj maskulinizirane istančanosti tijekom točnosti u dotjerivanju. Stoga, uzevši Barbey d’Aurevillyjev literarni motiv i smjestivši ga u sadašnjost, George Brummell se maestralno transformira u suvremenog postmodernističkog junaka.
Naravno, da bi ova prva knjiga u Hrvata na temu dendizma – pojave koja definira ne samo artista već i samosvjesnog individualca na čiju se stečevinu oslanja europska građanska kultura od devetnaestog stoljeća nadalje – bila sasvim zaokružena, D’Aurevillyjevom tekstu dodani su, također po prvi puta objavljeni/prevedeni na hrvatski jezik, zapisi o dendizmu s potpisom umjetničkih velikana poput Baudelairea, Chateaubrianda, Balzaca, Lemaitrea, Mathieua…, čime naslov “O Dendizmu i Georgeu Brummellu” postaje apsolutno nezaobilazna literatura…

Premda sam naslov knjige vrlo često može kazivati dosta o onome što nas spisateljski čeka između korica, titula “Snomorice” baca malo više svjetla na pitanje znatiželjnog čitatelja što to zapravo krije ponutrina. Naime, pohranjuje komplicirani splet stvarnosti i snomorica u koji Kožljan upliće svoja razmatranja i raščlambe kroz svojevrsnu struju svijesti glavne junakinje zaokupljene dnevničkom evidencijom neobičnosti i višeznačnosti realnosti. Drugim riječima, “Snomorice” su neočekivana mješavina intimne reportaže, ponekad pomne a ponekad iskričave analize insajderskih detalja svagdana suvremene žene. Tehnikom monološko-asocijativnog tipa, izgrađenog na kvazi-dnevničkom nizu nepovezanih razmišljanja i reminiscencija obogaćenih iznimno čestim pop-stilističkim zapažanjima i perfekcijama, autorica materijalizira kompleksni lik senzibilne intelektualke kojoj elan snomore tragikomični životni inserti nametnuti kao fundamentalne partikule onoga što volimo nazivati Stvarnošću. Tako se romanom otvara krug egzistencijalnih životnih pitanja koje junakinja ispovjednim stilom, u vijencu izdvojenih trenutaka iz života bez kronološkog reda i bez opterećenosti redoslijedom, pokušava razriješiti. Međutim, te nebrojene sekvence o najelementarnijim ali i sasvim marginalnim životnim odnosima, o vrijednostima pojedinca, o ljubavi samoj, o vjernosti, postojanju, življenju i nestajanju – kroz crtice, nacrte, dnevničkim glosama i digresijama – literarno kompresiraju mnoštvo emocija, osobito jer autorica u priču unosi i neke dirljive osobne momente, stoga svojom fragmentarnošću Neda Kožljan “Snomoricama” poziva čitatelja na izazovno čitalačko iskušenje ironično-kritičke ilustracije značaja samostalne i, zašto ne, samovoljne žene među drugim živim bićima (roditelji, prijatelji, partneri, priležnici, djeca…). Nesumnjiv utjecaj pop-kulturnih glazbenih i filmskih strujanja koje u romanu jasno prepoznajemo, jer danas je ovakav oblik simboličnog romanesknog iskaza ne samo legitiman već i poželjan te nužan tijekom multikulturnog i multimedijalnog okruženja, pridonose djelu u smislu suvremenosti i univerzalnosti, čineći “Snomorice” pristupačnim i komunikativnim modernim književnim pothvatom…

“Malo je pjesnika i, općenito, književnika kojima uspijeva da u dva uzastopna djela s istim provodnim motivom postignu jednaku umjetničku razinu. Jedan je od njih Petrana Sabolek. Teško se moglo očekivati da će nakon iznimno uspjelog “scvrtog življenja” u relativno kratkom vremenskom razmaku, ugledati danje svjetlo nova rukovet stihova, kipeci bogečki, ne samo jednaka nego, u određenim značajkama, čak i superiorna onoj prvoj…” – piše mr. Ivan Zvonar u opsežnom predgovoru najnovije knjige autorice Petrane Sabolek “kipeci bogečki”. I doista, premda se na prvi pogled može učiniti da je u suvremenoj hrvatskokajkavskoj lirici šarenilo tematsko-motivske raznolikosti prilično usustavljeno i da je teško afirmirati nova kvalitetna postignuća, Petrana Sabolek knjigom “kipeci bogečki” daje mjesta istinskim i produhovljenim introspektivnim proniknućima s jezičnom osnovom u međimurskom kaju. Tu su, u najboljoj realističnoj maniri, naslikani zeleni bregi, polja, cirkve, zdenci, hiže, poti, cintori, košare, cekeri od ljuščinja i međimurske viže, a sve to uokviruju Mura i Drava, ne samo kao graničnici jednog prostora nego, još više, kao simboli vremena u kojem se na tom prostoru rađalo, živjelo i umiralo. Takva pregnuća jasno izbijaju iz stihova ove knjige; to potvrđuje višeznačnost naslovne sintagme u kojoj kipeci (sličice) jesu stvarnost, ali odrednica bogečki primarno ne ukazuje na materijalno siromaštvo, nego na kratkoću vlastitog trajanja obilježenog stalnim promjenama i neizbježnim završetkom. Štoviše, podneblje u kojem se kreće lirski subjekt i prolaznost kao dijalektička odrednica ovozemaljskog (kroz pet indikativnih poglavlja: kinči, spelovanja, kaštige, premišljovanja, zmišljuvanja), služe autorici da iz njezine zbirke izvire sve ono bogatstvo zvukova, tonova i pojmova međimurskog govora koje još živi u starijim i srednjim naraštajima međimurskih ljudi, a nužno ih je na pravi način ostaviti, pa i predstaviti uslijed utjecaja standarda i sve popularnijih tuđica, mlađim i najmlađim generacijama.
Knjiga “kipeci bogečki”, u pogovoru tvrdi nestor međimurske kulture, tradicije i umjetnosti Ivo Horvat, očevidan je i definitivan označitelj kako hrestomatije i antologije glede izdašne poetske sposobnosti recentnih hrvatskokajkavskih autora ostaju otvorene, svjedočeći nastavak nepresušnog vrela sjajnih kajkavskih spisateljskih interpretacija.

Knjiga eseja “Danak idili”, uglednog varaždinskog autora Robertina Bartoleca, prvi je seriozniji analitički osvrt na književnost okvirno rečeno sjeverozapadnog književnog kruga Lijepe Naše uopće, s, dakako, naglaskom na stvaralaštvo u 21. stoljeću. Dosad je ta literarna parcela ostala potpuno bez ikakve iole ozbiljnije kritičke valorizacije iako je ponudila domaćoj spisateljskoj sceni pregršt zanimljivih autora i djela. Ova knjiga pokušava jednu medijski i kritički, na nacionalnoj razini, književnu kotu u defanzivi demonstrirati zrelom i izvornom. Istaknuti pomake u izboru tema ili intenzifikaciji i variranju motiva koji su konstantom prisutni obzirom na kulturu i tradiciju same sredine. Suvremenim produbljivanjem i intenziviranjem estetskih, filozofskih, psiholoških, etičkih i moralnih, čak i neskriveno domoljubnih ili kritičkih književnih pristupa ovdje se vrlo jasno detektiraju vrhunski stilski dometi koji su nezasluženo zapostavljeni unutar korpusa aktualne nacionalne književne produkcije. “Sjeverozapadna” književna scena često svoju kreativnost krasi inovacijom u izboru stvaralačkih postupaka i tema, pa se ista mirne duše i bez sustezanja ima pravo nazvati značajnom novinom i korifejem u hrvatskoj modernoj književnosti. A to je privilegij, osobina, privlačnost koja iziskuje bolju afirmaciju, jaču percepciju na najširem planu – i zato je izrazito važno sublimirati ta poetska i prozna traganja u najjaču čulnu i osjetilnu senzaciju koja može ushićeno sinestezirati (samo) unutar žovijalnog žanra eseja, što je i samo poslanje knjige “Danak idili” – esejistički pregled suvremenog književnog stvaralaštva SJEVEROZAPADA HRVATSKE. Ukratko, svi značajniji autori koji su u ovom stoljeću književno djelovali na sjeverozapadu hrvatske ozbiljnim publikacijama, dobili su razumljivim tematskim i nazornim probirom, stilističkom identifikacijom, valorizacijsku referentnu točku koja pozicionira kumulativnim pristupom ta stvaralaštva na najviše mjesto unutar prezentne domaće spisateljske pozornice (dakako, i uz sasvim jasne i neuvijene kritičke opaske). Taj pregled nosi svu stilsku i osobnu raznolikost kao i autori: nalazi se visokomodernistički konstruktivizam, opušteno kozerstvo, tradicionalne poetske i novelističke afektacije, klasični rekonstruktivni prozni dokumentarizam, protoavangardistički poetski iskorak, kaleidoskopsko pjesništvo, skečerski dramoleti, pjesništvo izravno dijalektološkog svjedočenja, naslovi isključivo kajkavskog jezičnog diskursa…

Prema anketi “Jutarnjeg lista”, knjiga “Tiše od sna” proglašena je
Najboljom knjigom poezije u 2008. godini.

Knjiga odabranih pjesama Emily Dickinson prva je knjiga prijevoda pjesama na hrvatski jezik najznačajnije američke pjesnikinje. Budući da je riječ o dvojezičnom izdanju, ono može poslužiti i akademskom izučavanju djela Emily Dickinson u nas, no prije svega će pružiti čitalačko uživanje u najopćenitijem smislu…
U tišini i osami svoje sobe i vrta, Emily Dickinson je – sve u rimovanim katrenima, koje je pažljivo spremala po ladicama i kutijama i tek povremeno i samozatajno čitala rijetkim znancima – potaknuta sitnim zbivanjima svakodnevnog života, pisala o ljubavi, prirodi, životu, smrti i vječnosti, stoga je knjiga upravo podijeljena na istoimena poglavlja, zaokružujući više od sedamdeset pjesama. Kratkoća, sažetost, jednostavnost, koje ujedno indiciraju najveće daljine, dosežu gotovo nepojmljive dubine – samo su neke od značajki kojima bismo mogli pojednostavljeno opisati poeziju ove pjesnikinje, jedne od najvećih američkih liričarki čiji osebujan izraz svrstavamo već u modernu liriku.
Ova prva zbirka prepjeva pjesama Emily Dickinson na hrvatski jezik daruje nam njih sedamdesetak, uvodeći nas u jedan novi svijet pun boje, mirisa i zvuka.
U refleksijama o životu, smrti, tjelesnim ograničenjima, nepoimanju apsolutne ljubavi i sreće pjesnikinja često polazi od stilizirane prirodne slike, koja joj međutim služi samo kao početna točka za nastajanje najsloženijih tema. U narativnim elementima svoje poezije Emily Dickinson uvijek se pita gdje su početak, trajanje i neizbježan kraj, gdje je granica koju dotiče u svojim pjesmama? Ona se svojevoljno “zapliće” u kompleksnost svojih simboličkih konstrukcija koristeći se biblijskim motivima i onima iz legendi te nadahnućima drugih pjesnika.
No ono što je najzanimljivije, pritom ne imitira nego pronalazi svoj izraz ne bojeći se osobnoga singularnog, neponovljivog iskustva. Čini se kao da se sve vrijeme poigrava vlastitim umom, jezikom, s nama čitateljima, ne znajući kamo će nas odvesti pojedini stih. U svojim često crtama obilježenim pjesmama naznačuje nam da one možda i nisu završene, jer ponekad nije posve jasno gdje je pravi kraj, prestanak, utrnuće.
Dragovićevi prepjevi obuhvaćaju različite cikluse pjesama (o ljubavi, prirodi, vječnosti, vremenu), no istodobno nam daju uvid i u svaki pojedinačni tematski krug, potvrđujući činjenicu da je bilo koja tematska podjela njezine lirike zapravo suvišna jer se tematski krugovi uvijek iznova prožimaju.

“Jedna od najzanimljivijih knjiga godine…”
Hrvatski radio, emisija “Džepno izdanje”

“Novo djelo najznačajnijeg varaždinskog pisca mlađe generacije predstavlja važan doprinos promišljanju suvremenih umjetničkih tendencija…”
Metro express

“Prepun asocijacija koje ne gube iz vida humanističke i društvene znanosti… Autorovo tumačenje kazališta kao neodvojivog elementa u mreži odnosa s područjima popularne kulture nudi intrigantno čitanje kulturne zbilje, te je nesumnjivo osebujan prilog popisu literature koji vrijedi pročitati…”
Časopis za kazališnu umjetnost Kazalište

Nakon serije knjiga (“Razgolićeni narcis”, “Malograđani in flagranti”, “Bordel Markov trg”, “Posljednji PoP Manifest”) koje do danas glede domaće književne produkcije predstavljaju najiscrpniji ali i najelegantniji analitički doprinos fenomenologiji pop-kulture, najznačajniji varaždinski spisatelj mlađe generacije Robertino Bartolec predstavlja novo djelo koje izvornim pristupom promišlja suvremene umjetničke tendencije. “Plebejska krv, srce Patricija” poentilističkim opisima i smislom za sintezu nastavlja teoretizirati estetiku pop-kulture. Tematski se zaziva sinergija kazališne i pop umjetnosti, ukazuje se da su dvije artističke forme u neprestanom nastojanju međusobno se učiniti neodvojivima. Jer, jedan od osnovnih ciljeva teatra afirmacija je glumačkog umijeća, odnosno u popu performerskog umijeća, što znači da je glumac/performer vještinom dorađivanja i preobražavanja vlastitih emocionalnih i fizičkih karakteristika temelj kazališne/pop umjetnosti. S tim u vezi, autor naglašava da se fuzijom kazališne i pop umjetnosti u komercijalizacijom, digitalizacijom i virtualizacijom impregniranom svijetu osigurava bitni prostor humanističkog integriteta i poruke.
Knjiga ispitivanjem fenomenologije popularne kulture pod okriljem estetike teatra (s posebnim osvrtima na uporabu songova u Brechta, utjecaj MHAT/Stanislavski/Strasberg “Metode” na rad Davida Bowiea, Davida Byrnea, Kevina Rowlanda, ili Lambchop, Andy Warholovu međuigru popa i teatra, podudarnost u teatarskom/pop promišljanju od Oscara Wildea do Morrisseyja… itd.), te eklektičnom kulturološkom egzaltacijom i socijalnom obrazloženošću, svakako jamči najširu pozornost, jer se radi o djelu koje nema pandana na suvremenoj hrvatskoj literarnoj sceni.
Od studioznog pristupa najznačajnijoj britanskoj dramskoj spisateljici Sarah Kane (utjecaj pop kulture na njezin rad i obratno), preko analize spajanja teatra i pop-kulture u predstavama s repertoara hrvatskih kazališnih kuća (kroz interpretacije Krležinih, Šoljanovih, Šenoinih, Čehovljevih, Brechtovih… klasika), do ogleda o postavljanju biografske predstave s temom Elvis Presley… knjiga je ključna referentna točka i jukstapozicija svakog narednog pozivanja i izučavanja kako teatarskih tako i popkulturnih globalnih permutacija u 21. stoljeću.

Ivica Kliček kultna je i nezaobilazna figura na profilu varaždinskog kulturnog i javnog života 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Premda mu lirizam i prozodije izlaganjem događaja, situacija i fakata veristički efektno i eterički meditativno najbliže pogađaju osjećanju suvremenog čovjeka, preranim autorovim odlaskom spisateljska ostavština godinama nije publikacijski uređena i predstavljena. Stoga Epilog premijerno daje uvid u djelo koje se opravdano može svrstati među najznačajnije i najzanimljivije pasuse varaždinske suvremene literature. Epilog prezentira tri kompletirana pjesnička ciklusa, te bogat fundus crtica, epigrama, aforizama, koji u osebujnom spajanju i prelijevanju stilske slobode, persiflaža i pučkog kozerskog žongliranja poniru u senzacije života pronicavim spleenom. Objavljivanje ove knjige hommage je umjetniku u ekstatičnom stanju poetiziranja vlastitog krika gradu i svijetu, ali i nužna intervencija kako bi artističkim ekstraktom odzvonilo mračnim komorama ljudskih slutnji i sjena.

Međimurje, taj “Hortus Croatiae”, inače toliko spominjan u usmenoj pjesmi, nije našao jednako snažan odjek i u pisanoj poeziji. Može se pohvaliti tek jednim autohtonim pjesnikom koji je, budući i sam rođeni Međimurac, uspio stvoriti iznimno vjernu poetsku sliku međimurskog čovjeka, njegove psihologije, njegove vezanosti za rodnu zemlju, ali i one zle kobi koja često kroji sudbine malih ljudi i čini od njih tragične junake u najpotpunijem smislu te riječi. Radi se dakako o Stjepanu Benceu (1913.-1976.). Trebalo je proći punih trideset i pet godina do pojave novog književnog imena koje će sadržajem i vrijednošću svojih pjesama nastaviti njegovo djelo i tako uspostaviti jedan na duže vrijeme prekinuti kontinuitet. Učinila je to Petrana Sabolek zbirkom “scvrto življenje”.
“scvrto življenje” donosi dvije vremenske razine. Jednu od njih čine autoričina sjećanja na ranu mladost, a drugu sveprisutna nužnost što je u potpunosti izmijenila svijet i izbrisala veći dio stvarnosti značajne za djetinjstvo generacija koje danas ulaze u srednju životnu dob. Niti jedno ranije razdoblje nije povuklo tako oštru granicu između onoga što je bilo i onoga što nadolazi kao završna desetljeća prošlog stoljeća. No i mali je međuprostor bio dovoljan da iz njega poniknu četrdeset i četiri pjesme “scvrtog življenja”, razvrstane u šest tematskih cjelina, koje će sadržajno povezati oba vremenska sloja.
I ne samo to. Petrana Sabolek je znala naći adekvatni izraz za svoje preokupacije, pa njezine pjesme djeluju iskreno i doživljeno. Korišten je slobodni stih s tek pokojom nužnom rimom, bez razgodaka i velikih slova. Čak i oporost onih mjesta gdje je ritam ponešto poremećen jasno korespondira s oporošću sadržaja koji se u njima donosi. Jezik je u zbirci na svoj način specifična međimurska kajkavština.
Po rođenju Donjomeđimurka, ali sa same granice između donjomeđimurskog i istočnog srednjomeđimurskog govora, autorica na fonetsko-fonološkom planu svjesno koristi zanimljivu mješavinu tih dviju dijalekatskih inačica (detaljno je obrazloženo u predgovoru knjige). Dakako, u leksičkom smislu to je čisti donjomeđimurski govor, bez nepotrebnih štokavizama i kajkavskih neologizama. Samo je poneki izraz tipičniji za srednje Međimurje.

Poznata spisateljica za djecu Petrana Sabolek predstavlja kompaktnu ploču za djecu s devetnaest svojih uglazbljenih stihova. Projekat je okupio tridesetak uglednih glazbenih stvaratelja i autoriteta. Da se radi o posebno vrijednom CD-u potvrđuje i činjenica da su mnogi stihovi/skladbe korišteni u predstavama Dječjeg kazališta, školskim igrokazima, dječjim festivalima…

Predstavljamo vam ediciju knjiga za djecu afirmirane i nagrađivane autorice Petrane Sabolek, komplet knjiga najviših edukativnih, estetskih, stručnih i recenzentskih kriterija, naslove čiji su pojedini dijelovi u programu obveznih vježbenica i udžbenika programa osnovnoškolskog obrazovanja. Sve knjige su bogato ilustrirane (od strane poznatog grafičkog dizajnera i ilustratora Borisa Lisjaka) i uz samu tematiku pojedinog naslova na pregledan i motivirajući način, dakako, prilagođen recepcijsko-spoznajnim mogućnostima čitatelja, postaju pouzdan oslonac i smjernica za kvalitetno obrazovanje i razvoj...